Kad je Bog na prvom mjestu, sve drugo je na pravom mjestu

31. NEDJELJA KROZ GODINU

 (B-2018)

Redoviti sudionici nedjeljnih misnih slavlja znaju da su pojedini ljudi Isusu postavljali razna pitanja. Neki put su to bila pitanja iz radoznalosti, neki put iz pakosti i zlobe, a neki put su se oni koji pitaju samo htjeli napraviti pametni i važni pred okupljenim mnoštvom, koje je redovito pratilo Isusa. Sami Isusovi učenici, njih dvanaestorica, vrlo su rijetko nešto pitali Isusa – oni su jednostavno s njim putovali i upijali očima, ušima i srcem ono što su slušali i ono što su gledali.

Tako smo danas čuli kako je jedan ‘pismoznanac‘ pitao Isusa ‘koja je zapovijed prva od sviju‘? Pismoznanac je bio čovjek koji je poznavao pisma – Sveto pismo – pa je znao da u Svetom pismu ima više od šesto zapovijedi i zabrana. Iz raznih prijašnjih pitanja koja je čuo da ljudi postavljaju Isusu, i na koja je Isus poučno odgovarao, pismoznanac je očito zaključio da ‘pravoga pita‘ i da će dobiti ‘pravi odgovor‘. Znamo da postoji izreka ‘tko pita, ne skita’. Tu izreku bi trebalo malčice dopuniti samo s jednom riječi: ‘tko pravoga pita, ne skita‘. Dakle, pismoznanac je računao da sada doista ‘pravoga pita‘.

Isus je vidio da ovaj čovjek iskreno pita pa mu je odgovorio riječima molitve koju su pobožni Židovi svakodnevno molili. U toj svakodnevnoj židovskoj molitvi potiče se vjernika da ‘Boga ljubi više od svega i da svoga bližnjega ljubi kao sebe samoga‘. I pismoznanac je potvrdio da i on isto tako misli: da su to dvije najveće zapovijedi između svih onih šesto. Važnije od žrtava je ljubiti Boga i bližnjega svoga. I onda je  Isus pridodao da je svojim življenjem po tim dvjema zapovijedima pismoznanac na dobrom putu za kraljevstvo Božje. Postoji izreka da kad je čovjeku Bog na prvom mjestu, onda je sve drugo u njegovom životu na pravom mjestu.

Zanimljivo je da je i ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku zapovjeđena ljubav. I to ljubav koja nije osjećaj nego ljubav koja je ponašanje, ljubav koja je život. U Bibliji Staroga zavjeta ljubav prema Bogu često se je iskazivala raznim žrtvama životinja. Tako je pobožni Židov jednostavno htio pokazati da mu je Bog važniji, vredniji, od žrtvovane životinje – koju je mogao prodati ili upotrijebiti za hranu. A on je tu životinju paljenjem na vatri uništio i nije od toga imao nikakve materijalne koristi. Još je bilo pridodano da te žrtvovane životinje moraju biti ‘prvoklasne‘, a ne neke ‘hirave‘: kržljave ili bolesne – za koje ti ne bude žao. (Kao što sada neki u košaricu za milostinju ubace nevažeće tolare, šilinge ili fenige. Važeće novce im je žao ubaciti.) Kasnije su žrtvene životinje zamijenjene darivanjem novca, dakle žrtvom novca – kako ćemo to slušati u evanđelju slijedeće nedjelje.

Dobro je zapaziti da je već u Starom zavjetu, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju, uz poštivanje Božjih zapovijedi ljudima bio obećan ‘dug život‘. Očito već dug život na zemlji, a onda i vječni život u nebu! Također smo čuli da se te Božje zapovijedi ne smiju samo formalno obdržavati nego se trebaju čovjeku ‘urezati u srce‘. Drugim riječima: čovjek to mora činiti srcem, a ne samo zato jer ‘moram’. Roditelji i zaljubljeni su valjda najbolji primjeri kako se nešto čini sa srcem!

Za nas ljude nenadmašni primjer činjenja sa srcem je sam Isus Krist, kojega današnje 1. misno čitanje iz Poslanice Hebrejima prikazuje kao novoga ‘velikog svećenika‘. Veliki svećenik bila je najviša svećenička služba u židovskom narodu. On je svake godine jednom ulazio u Hram i Bogu prinosio žrtve za sve grijehe svega naroda. Inače su se žrtve svakodnevno u Hramu prinosile za ljude pojedince. Kako su veliki svećenici umirali, to su ih onda trebali zamijeniti drugi. Poslanica Hebrejima kaže da je Isus trajno živ po uskrsnuću pa zato i ne treba imati nasljednike nakon svoje smrti. Isus ima svećenike suradnike koji u njegovo ime po obredu euharistije uključuju ljude u plodove jedne jedincate Isusove žrtve.

Zato Isusovi učenici više ne trebaju prinositi razne žrtve nego se sudjelovanjem u Isusovoj žrtvi sami uključuju u plodove te žrtve. Kako pak su Isusovi učenici svih vremena slabi i grešni ljudi to se moraju češće u to uključivati – kako bi mogli svojim životom biti što sličniji svome Učitelju, Isusu. Eto kako se malo od nas Isusovih učenika traži: naša je žrtva uključiti se nedjeljom u Isusovu žrtvu. I tako ćemo moći u najvećoj mjeri ljubiti Boga i bližnjega svoga. Već je više puta bilo rečeno – a valjda će se i ubuduće još često treba reći – da je jedan od izvora velikog nezadovoljstva i unutarnjeg nemira mnogih ljudi našeg vremena i to što rijetko mole, to što rijetko sudjeluju u nedjeljnoj sv. misi. Do takvog zaključka možemo doći osobito zato što se često puta može čuti kako je ‘nekada bilo ljepše i bolje‘ – makar je za većinu ljudi nekada standard života bio neusporedivo slabiji negoli je to danas. Zbog pomanjkanja molitve i druženja s Bogom čovjekova duša postaje sve praznija – a po duši smo mi Bogu slični i Božji stvorovi – i ne može se popuniti samo kupnjom mnogih stvari, popularno nazvano ‘šopingiranjem‘. A nije pošteno Boga zazivati samo onda kad nam ‘zagusti‘ u životu. Treba znati Bogu reći i ‘hvala‘ i družiti se s Njim i onda kad je sve lijepo i kad nam dobro ide u životu. Zato potičimo i sami sebi i svoje bližnje na što češću molitvu – po mogućnosti i zajedničku u obitelji – i na sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi. Sebi i bližnjima na korist i radost.