Puno je dano kad je malo ostalo
32. NEDJELJA K.G. – SVETI MARTIN
(B-2018)
Prošle nedjelje slušali smo dobronamjernog pismoznanca koji pita Isusa koja je zapovijed najvažnija od svih zapovijedi – jer bilo ih je više od 600. Isusov odgovor mu je pokazao da on u stvari, poznavajući Sveta pisma, već zna dvije najvažnije zapovijedi – ljubiti Boga iznad svega i bližnjega kao samoga sebe – pa neka se tako ponaša u ovom prolaznom životu i zadobit će i vječni život u nebu.
Danas u evanđelju Isus upozorava ljude da se ‘čuvaju pismoznanaca‘. Jer nisu svi pismoznanci korektni kao onaj pismoznanac od prošle nedjelje – nego ima i takvih pismoznanaca koji u ‘teoriji sve znaju‘ ali to u ‘praksi ne žive‘. U naše vrijeme se nikoga ne zove pismoznancem, ali ima podosta onih koji ‘lijepo pričaju‘ ali ‘malo lijepoga čine‘. Mala, ili nikakva, korist bi bila da sada tražimo takve ljude među drugima – našim znancima, političarima – više ploda će biti ako o tome barem malčice ispitamo sami sebe. I to ne samo danas, i to ne samo ovaj puta, nego često puta.
Nastavak evanđelja nam na slikoviti i dojmljivi način govori da taj naš ulog ne mora biti velik. Naime, čuli smo kako je Isus promatrao ljude koji su ubacivali svoje novčane priloge u hramsku blagajnu. Vidio je Isus da većina ljudi ubacuje sitniš, a neki ljudi ubacuju ‘mnogo‘. Očito su to činili onako ‘s visoka‘, dojmljivo, da se vidi koliki je njihov dar. I onda je Isus vidio kako je neka žena ubacila ‘dva novčića‘. Po načinu odijevanja udovica onog vremena Isus je znao da je ta žena udovica. Svojim tjelesnim očima Isus je vidio materijalnu vrijednost toga njezina dara, ali je božanskom moći vidio njezinu neshvatljivu velikodušnost – jer je njezin mali dar zapravo bio sve ono što je ona od novca imala. Očito su i neki njegovi učenici gledali to darivanje ljudi pa im je Isus rekao da je ta udovica ubacila ‘ubacila više od svih‘. I objasnio je onda učenicima zašto je taj ‘sitni dar’ postao ‘najveći dar‘. Siromašna udovica ubacila je najveći ulog – više od svih – premda je ubacila jako, jako malo. I što je to njezino ‘malo‘ učinili velikim, ‘najvećim‘? To što je ubacila ‘sve što je imala‘. Tako se može reći da se veličina dara ne mjeri po onome koliko je dano nego po onome koliko ti je još ostalo! Pa tko bi mogao išta zamjeriti udovici da nije ubacila ništa?! Po ljudskim mjerilima je čak ‘ludo učinila‘ jer sebi nije ništa ostavila. I stvarno ne znamo kako i od čega je ta udovica dalje živjela. Jedino možemo vjernički zaključiti da ju Bog nije ostavio na cjedilu kad je ona ‘sve svoje’ tako velikodušno dala. Valjda je Bog potaknuo nečije srce da je toj ženi dalje pomagao.
Ali ta velikodušnost udovice u davanju svoga ‘udovičkog dara‘ valjda je bila samo jedan od pokazatelja njezine velikodušnosti u životu i u mnogim drugim stvarima. Jer davanje novaca i materijalnih dobara nije jedini način darivanja. Čak to darivanje materijalnih stvari često puta bude najlakši način darivanja. Puno je teže dati sebe: svoje vrijeme, svoje sposobnosti. Čak i naši najbliži, naši ukućani, nerijetko budu u tome prikraćeni. Konkretno: lakše je roditeljima svojoj djeci kupiti mobitele, tablete i računala, i plaćati Internet nego se s njima družiti. A za dublju povezanost roditelja i djece i za njihov duhovni rast i sazrijevanje bolje bi bilo, kako to savjetuju brojni stručni odgajatelji: sat ili dva odigrati npr. ‘čovječe ne ljuti se‘, ili neku drugu igru, ali zajedno, negoli to vrijeme provesti uz televizor ili Internet. Jer u toj igri bi se vidjelo kako dijete reagira kad gubi i kako kad pobjeđuje. Dakako, pri toj igri bi se izmijenile i mnoge druge spoznaje: što dijete planira, čemu se raduje, čega se plaši, kakvo je prijateljstvo s vršnjacima… U ‘igri sa strojem‘ ništa se od toga ne primjećuje – tako da djeca i roditelji žive u dva ‘paralelna svijeta‘: svatko živi svoje brige i svoje radosti. Pa se onda i teže mogu ispravljati pogreške i poticati dobre stvari i odluke.
I u 1. misnom čitanju iz Staroga zavjeta slušali smo o nevjerojatnoj velikodušnosti opet jedne udovice: hranila je proroka Iliju a da i sama gotovo ništa nije imala. Pripremala je zadnji obrok za sebe i za svog sina kad ju je Ilija zamolio za hranu. Čak nas može začuditi bezdušnost proroka Ilije koji je uporan u traženju hrane najprije za sebe i tek onda za nju i sina, premda je malo prije čuo u kakvoj se životnoj situaciji nalazi ta žena sa svojim sinom. U takvoj životnoj situaciji mnogi bi s prezirom odbili Ilijinu molbu – otkantali bi ga uz moguće sočne psovke – i ne bi sami sebe smatrali sebičnima. I kako je onda udovica iz evanđelja u svojoj velikodušnosti imala veliko povjerenje u Boga tako je i udovica iz Ilijinog vremena mogla biti tako velikodušna, u tako teškoj životnoj situaciji, jer je povjerovala Ilijinim riječima da će Bog njezinu velikodušnost obilno nagraditi. I čuli smo: udovica je u svom siromaštvu hranila Iliju, a Bog je u svojoj svemoći hranio i Iliju i nju i njezinog sina. Nažalost, takva velikodušnost ljudi nije baš česta i zato je i zabilježena u Svetom pismu i Isus ih stavlja za dobar primjer ljudima.
Mi danas slavimo i sv. Martina, zaštitnika naše župe. Po čemu je to on zaštitnik? Svojim primjerom života nas štiti od sebičnosti. Njegovi životopisi svjedoče da je bio dobar čovjek i dobar biskup. Najpoznatiji čin dobrote bio je ‘odijevanje promrzlog siromaha‘ u polovicu svoga vojničkog plašta – kako nam to zorno prikazuje kip na glavnom oltaru naše crkve. U vrijeme tog čina on čak još i nije bio kršćanin, nije bio kršten, nego se spremao da postane kršćaninom. Tako vidimo da je i prije formalnog krštenja on već živio kršćanski.
I obje udovice i sv. Martin pozivaju nas svojim primjerima da i mi budemo velikodušni – a naše druženje s uskrslim Isusom u molitvi, sakramentima, i osobito u nedjeljnoj sv. misi, pomoći će nam da zapazimo gdje i kako možemo biti velikodušni i da imamo snage to i činiti.