Činiti dobro ljudima – Bogu je milo
15. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2019)
Došli smo na nedjeljnu sv. misu, taj tjedni kršćanski ‘radni sastanak‘ s uskrslim Isusom. U evanđelju svaki put susrećemo Isusa u raznim životnim prilikama s ljudima ‘onog vremena‘. Pozorniji pratitelji nedjeljnih evanđelja lako mogu primijetiti da su mnoge životne situacije ‘ljudi onog vremena‘ u mnogočemu slične i životnim situacijama ‘ljudi našeg vremena‘, premda su odonda prošla mnoga stoljeća. Događaj opisan u današnjem evanđelju nam hoće reći što čovjek treba činiti, kako treba živjeti, na ovom prolaznom svijetu da bi postigao vječni život u neprolaznom svijetu. Nerijetko se u tome pravo ne snalaze ni učeni ljudi svoga vremena. Tako smo čuli kako jedan zakonoznanac, a tako se nazivao čovjek koji je dobro znao starozavjetni Zakon – a to je prvih pet knjiga Staroga zavjeta – dakle učeni čovjek svoga vremena, pita Isusa: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ Svojim protupitanjem: „U Zakonu što piše? Kako čitaš?“ Isus mu naznačuje da on kao zakonoznanac već zna odgovor na to pitanje. I stvarno je čovjek znao točno ‘izreći‘ što tamo piše. No, čovjeku se pojavio problem kako to napisano, kako tu ‘teoriju‘ pretvoriti u životnu ‘praksu‘?
U svom odgovoru Isus ne ide u teoriju nego u praksu: pripovijeda jedan događaj koji jasno pokazuje što čovjek treba činiti da baštini vječni život: pomagati ljudima u potrebi. Dakako, potrebe mogu biti raznovrsne pa Isus iznosi samo jedan primjer pomaganja, gdje se jasno vidi: tko je ‘bližnji‘.
Vjerujem da je dobro ovdje razmotriti zašto prva dvojica nisu pomogla čovjeku u nevolji. Osobito zato jer je jedan bio ‘svećenik‘ a drugi ‘levit‘, a to znači da su obojica bili u službi židovskog Hrama. Dakle, vjerski ljudi. I očito ih je baš ta služba u Hramu spriječila da pomognu stradalom čovjeku. Naime, sam je Isus rekao da je čovjek bio ‘polumrtav‘ i bez pomnijeg pregleda nije se moglo razabrati: je li živ ili je mrtav. Židovima je bilo strogo zabranjeno nakon doticanja mrtvaca ulaziti u Hram. Tko je imao doticaj s mrtvim čovjekom morao se je nakon toga ‘obredno oprati‘: i svoje tijelo i svoju odjeću. I tek je tada mogao ući u Hram. Ova dvojica koja su zaobišla ranjenika vjerojatno su išli u Hram i nisu se htjeli baviti možebitnim mrtvacem, jer bi se onda morali vratiti kući i ‘obredno se oprati‘. To bi malčice bilo slično kao da netko od nas ide na sv. misu, svečano obučen, pa naiđe na prometnu nesreću i samo produži jer se ne želi zaprljati.
Samarijanac nije išao u Hram pa nije imao tih problema, a k tome je očito bio dobar čovjek koji je pomagao ljudima. I toga Samarijanca Isus daje za primjer i tome zakonoznancu i svim svojim učenicima – dakle nama kršćanima – da nam nikakvi propisi, ni vjerski ni državni, ne mogu i ne smiju biti zapreka da pomažemo potrebitim ljudima!
Da to ‘pomaganje ljudima‘ nije neka posebna novost Novoga zavjeta pokazuje nam današnje prvo misno čitanje iz Biblije Staroga zavjeta u kojem smo slušali starozavjetnog proroka Mojsija da su Božje zapovijedi upisane u ljudska srca i da svatko treba po njima živjeti. Te Božje zapovijedi tako upisane u ljudska srca jasno pokazuju od koga smo potekli i kome nam je doći: od Boga smo stvoreni i Bogu nam je doći.
Ta osnovna životna pravila nazivaju se i ‘savjest‘ koja svakom čovjeku jasno govori: što treba činiti i što ne smije činiti. Ta savjest se javlja tako da se osjećamo zadovoljno i sretno kad smo učinili nešto dobro, i da se osjećamo nezadovoljno i nesretno kad smo učinili nešto loše. Taj glas savjesti javlja se i onda kad za dobro koje smo učinili nismo dobili priznanje i zahvalnicu, a javlja se i onda kad za ono loše koje smo učinili nismo dobili odgovarajuću kaznu.
Upornim protivljenjem savjesti čovjek može tu savjest ‘otupiti‘ pa ona postaje sve manje glasna, ali ju se ne može do kraja uništiti. Tu se onda događa da pojedini ljudi učine samoubojstvo jer se više ne mogu nositi sa zlom koje su počinili, a nemaju volje ‘pokajati se’ za učinjeno zlo pa da im Bog oprosti. To se je dogodilo jednom od najbližih Isusovih učenika: apostolu Judi. On je spoznao zlo koje je učinio, a nije vjerovao u oproštenje. I danas je tako: ako netko cijeloga života zanemaruje Boga, pitanje je hoće li na kraju svoga života imati sposobnost pokajati se za zla djela i zamoliti oproštenje. A život nije igra nego zadatak: kroz prilike i neprilike života stići u vječnost neba!
Svaki čovjek nosi u sebi Božje zapovijedi i na njemu je da ih živi po svom izboru i u svojoj slobodnoj odluci. Svakako na ljudsku odluku utječe i okolina u kojoj živimo, ljudi s kojima se družimo. Tako se ponekad zna reći da je nekoga ‘društvo pokvarilo‘ i da je zato takav. No, pa valjda su oko toga nekoga živjeli i drukčiji ljudi, dobri ljudi, i mogao se je i njima priključiti. Očito si netko izabere ono što mu više odgovara. Ljudi koji su svjesni da su Božji stvorovi nastoje i živjeti dostojanstvo Božjih stvorova. Kad se pokvari neki skupocjeni automobil ljudi se više čude nego kad se pokvari neki jeftini. Ljudi koji sebe ne smatraju Božjim stvorovima nego slučajnim proizvodom prirode nastoje svoj život proživjeti nabolje što znaju: najzanimljivije, najluđe. Jer dok traje neka traje.
Mi koji vjerujemo da smo Božji stvorovi nastojimo ostvariti što više onoga za što nas je Bog stvorio: da ostavljamo trag dobra na zemlji i da u sretnu vječnost stignemo. To je ono što nas drži, to je ono što nas nosi kroz život: i kroz radosti i kroz teškoće, i kroz uspone i kroz padove. Prvi dio smo dobili na dar: život na zemlji… drugi dio je na nama: da ga živimo tako da postignemo i vječni život u nebu.