Neka vječne duhovne vrednote učine vrijednim ove prolazne zemaljske

16. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2019)

         Već na prvim stranicama Biblije piše kako ‘nije dobro da čovjek bude sam‘. Osobito nije dobro onda kad je čovjek sam u potrebi, a sam čovjek se ne može niti pravo veseliti. Tako da je čovjeku prava radost ponajprije kad s ljudima živi, pa kad goste prima i kad kao gost bude primljen. Zato su mnogi ljudi tužni ako im nitko ne dođe na imendan ili rođendan, ili pak za proštenje. Sam u sebi čovjek se jednostavno pita: ‘pa zar ja nikom nisam dovoljno vrijedan i važan da me posjeti‘?. Osobito zato jer u naše vrijeme uglavnom nismo u oskudici s prijevoznim sredstvima. Naravno, i drugi dani, osobito nedjelje, su dobra prilika za gostoprimstvo: kada se družimo kao prijatelji. Upravo o gostoprimstvu nam govori današnja nedjelja po misnim čitanjima.

Tako smo najprije čuli o gostoprimstvu koje je Abraham iskazao trojici nepoznatih ljudi koji su prolazili uz njegov šator. Kako su ta trojica pješačila kroz pustinju najprije im je ponudio malo odmora u hladovini pod stablom, pa da si operu noge od pustinjskog pijeska i da se okrijepe ‘kriškom kruha‘. No, vrlo brzo je taj mali ‘čin gostoprimstva‘ prerastao u pravu malu ‘gozbu‘ s biranim jelima onog vremena. S obzirom na potrebno vrijeme da se pripremi takva gozba, očito su Abrahamovi gosti malo dulje uživali u njegovu gostoprimstvu.

Iz toga vidimo da Abraham nije svoje goste ponudio samo biranim jelom onoga vremena, nego je za njih i svoje vrijeme potrošio. Jednostavno: imao je vremena za ljude. Tu se lako sjetimo poznate nam isprike: ‘nemam vremena‘ kad nam se nešto ne da učiniti. Abraham je imao vremena za nepoznate i nenajavljene goste. Zanimljivo je bilo čuti kako se sam Abraham nije pridružio gostima za stolom nego ih je sam posluživao – toliko ih je cijenio.

I ta njegova gostoljubivost i uslužnost bila je još obilnije nagrađena: obećano mu je rođenje sina. A kako je Abraham bio već jako star čovjek, kao i njegova žena Sara, to je bilo praktički nevjerojatno da bi se to obećanje moglo ostvariti. Ali kako Abraham nije škrtario u gostoljubivosti prema nepoznatim strancima, to ni Bog nije škrtario prema Abrahamu i njegovoj ženi Sari. Zbilja se dogodilo to obećano čudo: za godinu dana Abraham i Sara postali su roditelji. Tako se vidi da ta trojica nepoznatih gostiju nisu bili tek obični ljudi nego Božji izaslanici s kojima se Bog poslužio da Abrahamu prenesu Božje obećanje. Tako se je već kod Abrahama ostvarilo ono što je kasnije rekao Božji Sin Isus: da dobro učinjeno drugima Bog uzima kao da je učinjeno njemu samome. Jer, zapravo, samome Bogu mi i ne možemo učiniti ništa ni dobro ni loše, to možemo učiniti samo Božjim stvorovima – ljudima. Ljudima je dobro zbog naše dobrote i ljudima je loše zbog naše zloće.

I onda smo u evanđelju čuli kako je Bogočovjek Isus doživio gostoljubivost ljudi u kući znanih mu prijatelja: dviju sestara Marije i Marte i brata im Lazara. I tu se zbila zanimljiva zgoda. Jedna se sestra jako brinula kako što bolje pogostiti dobrog prijatelja Isusa, a druga je sestra tog Isusa pozorno slušala. Brižna domaćica bila je Marta, a pozorna slušateljica bila je Marija. Nakon nekog vremena Marti je očigledno dozlogrdilo što joj sestra Marija nikako ne pomaže u pripremi jela pa je čak zamolila dragog gosta Isusa da opomene Mariju da joj pomogne. A onda je Isus opomenuo nju, a ne Mariju. Isus je opomenuo Martu što joj je važnija priprema jela negoli onaj kome jelo priprema. Ipak je Isus poslije jeo ono što je ona pripremila. A pohvalio je Mariju koja ga je slušala da je ‘izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti‘. Kako to razumjeti? Pa valjda tako da se ne smijemo brinuti samo za materijalne stvari, koje su ionako privremene, nego se trebamo brinuti i za duhovne vrednote koje trajno ostaju. Jer, u konačnosti, Martin je obrok davno pojeden, a Isusove su riječi trajno ostale, sve do naših dana.

I danas je mnogo ‘Marti‘, mnogo je ljudi koji se brinu samo za materijalne i tjelesne potrebe, a duhovne vrednote su posve zanemarili. To se vidi i po tome kako se žive mnoge nedjelje kroz godinu i kako se proslavlja proštenje. S koliko se pozornosti prati što treba jesti i piti da se ‘ostane u formi‘, što činiti da se ‘ostane mlad‘, a istovremeno duša trpi glad duhovnih vrijednosti, pa je mnogi čovjek trajno nezadovoljan, mrzovoljan … i nikako da se smiri …  jer dušu zanemaruje. I ne shvaća mnogi čovjek da zadovoljstvo i mir često puta traži na onim mjestima gdje toga nema. A kako je čovjek i duhovno i tjelesno biće, to mu jednostavno samo materijalne stvari ne mogu donijeti trajno zadovoljstvo i sreću. Zato ima podosta bogatih i poznatih ljudi koji su posve nesretni u životu pa si duhovnu prazninu moraju ispunjavati alkoholom, drogom i drugim porocima, kao i pretjeranim gomilanjem materijalnih dobara. Ma bio je Bog u Isusu i zemaljski čovjek pa zna iz prve ruke što čovjeku treba za zemaljski život, i zato nas je obdario sposobnostima da to mognemo i steći, ali nam je po Isusu pokazao i da samo materijalna dobra ne donose trajno zadovoljstvo niti vječnu sreću.

Zato je apostol Pavao napisao u Poslanici Kološanima da se raduje što i on sam može svojim trpljenjem pridonijeti da ljudi bolje shvate, a onda i prihvate, Isusa. I mi smo pozvani nasljedovati apostola Pavla u trudu i naporu kako bismo  i mi sami i naši bližnji što bolje mogli shvatiti i vjerom prihvatiti Isusa. Obiteljski život nas najbolje u tome uči i vježba. Pa budimo bližnji prema svojima i gostoljubivi prema ljudima. I Bog će biti ‘gostoljubiv‘ prema nama u vječnosti neba.