Kroz teškoće do sretne vječnosti

33. NEDJELJA KROZ GODINU

(2019-C)

Danas je predzadnja nedjelja crkvene liturgijske godine, a i kalendarska godina 2019. bliži se svome kraju. U crkvenoj liturgijskoj godini mi se vjernici po liturgiji, a to znači po raznim svetim obredima, osobno uključujemo u plodove Kristova života: muke, smrti i uskrsnuća. Crkvena liturgijska godina počinje s prvom  nedjeljom došašća i završava Nedjeljom Krista Kralja. U vremenu došašća spominjemo se više tisućljetnog iščekivanja obećanog Spasitelja, i njegovog obećanja ponovnog dolaska na kraju vremena, a nedjelja Krista Kralja nam nosi poruku da sve stvoreno – svijet i ljudi – pripada uskrslom Kristu. Dakle, dobra budućnost nam je namijenjena.

A završetak kalendarske godine je ujedno vrijeme ‘svođenja računa‘: koliko smo truda i novca uložili i što smo za to dobili. Vjerojatno su na kraju jedne godine mnogi zadovoljni, a opet bi bilo dobro, bilo bi bolje, da su i plodovi bolji. A vjerojatno i jedni i drugi računaju kako će slijedeća godina biti bolja ili barem jednaka godini koja je prošla i to nam daje volju da i slijedeće godine budemo marljivi i poduzetni ljudi.

Misna čitanja današnje nedjelje nose nam Božju poruku o svršetku – i to ne samo svršetku jedne godine, nego o svršetku svijeta. Starozavjetni prorok Malahija piše da će taj svršetak svijeta biti strašan, upravo uništavajući za ‘ohole i zlikovce‘, a dobar i sretan za one koji se ‘Boga boje‘. Koji su to ‘oholi i zlikovci‘ nekako već znamo – makar nije sigurno da će naše prosudbe ljudi ujedno biti i Božje prosudbe. A tko su to ljudi koji se ‘Boga boje‘? To su svi oni koji se boje da usprkos velike Božje ljubavi i dobrote oni svojim životom tu ljubav i dobrotu odbace, jednostavno sve to ‘profućkaju‘.

Svi mi ovdje nazočni nemamo jednaki broj proživljenih godina: neki su tek u prvom desetljeću svoga života, a neki su već u devetom desetljeću. Ovima u prvom desetljeću godine neshvatljivo sporo idu… a onima u devetom desetljeću nezaustavljivo brzo jure. A jednima i drugima godine koje žive su dar kojega valja dobro upotrijebiti. I s pravom se veselimo kad nam ‘dobro ide‘, kad nam Božji darovi donose ‘radost življenja‘. Za nas kršćane ta radost življenja bude još veća, ima više smisla, kad po vjeri znamo da ta radost življenja ne traje samo ‘od kolijevke pa do groba‘ nego da se po uskrsnuću prelijeva u vječnost. Uskrsli Isus je temelj i najava tih naših ljudskih uskrsnuća. Onda i tako sve godine proživljene na ovome svijetu dobivaju svoj puni smisao i vrijednost.

U današnjem evanđelju susreli smo Isusa u blizini jeruzalemskog hrama. Čuli smo kako su ljudi bili zadivljeni ljepotom toga hrama kojega su gradile i ukrašavale brojne generacije ljudi, pobožnih Židova. I danas se mnogi ljudi dive lijepim građevinama podignutim po raznim mjestima. I naše crkve i kapele su lijepe i prepoznatljive građevine nekog mjesta. I onda Isus kaže, onima onda i nama danas, da ne budemo oholi u razmišljanju i divljenju onome što sve ljudi mogu napraviti, kakve ljepote sagraditi. Izgleda da nas Isus hoće upozoriti da ima nešto ljepše i vrednije od svih ljudskih građevina. A to nešto zapravo je netko – to su ljudi. Ljudi koji su sposobni napraviti veličanstvene ljepote i koji su sposobni učiniti stravične grozote. Duga ljudska povijest o tome nedvojbeno svjedoči.

I upravo o tome govori Isus: o nevoljama i teškoćama koje će zadesiti ljude. nešto od toga bit će zbog ljudske zloće, nešto pak zbog prirodnih nepogoda. Isus svojim ljudima, nama kršćanima, nimalo ne uljepšava stvarnost ljudskog življenja nego ukazuje na smisao ljudskog življenja na zemlji, kad govori da ćemo se ‘svojom postojanošću spasiti‘. Postojanošću u dobru, u nasljedovanju Isusa. Dakle, na dobrom smo životnom putu ako nas ljudi mrze zato što smo vjerni Isusu, zato što živimo vrednote koje je Isus živio. Danas je to najčešće tako da se kršćanima predbacuje da su ‘zatucani‘ ljudi koji ne znaju moderno i suvremeno živjeti.

Međutim, ako nam ljudi predbacuju da živimo drukčije nego što Isus od nas traži, da smo po svojem stvarnom praktičnom životu daleko od Isusovih vrednota, onda nas svojim prigovorima ljudi potiču da se promijenimo na bolje. Onda kad se kršćane progoni najjasnije se vidi tko je pravi kršćanin. Onaj tko povjeruje Isusovoj Radosnoj vijesti – evanđelju – nije samo promijenio mišljenje o svijetu – on je promijenio život. Važno je zapaziti da svojim ljudima, nama kršćanima, Isus nije savjetovao da se ‘prilagodimo‘ životnim okolnostima nego nas je pozvao da ‘ostanemo postojani‘. Dobro je zamijetiti kako su kršćani nekada mijenjali svijet, a danas svijet mijenja kršćane. Ako u vrijeme napada i neprijateljstva prema kršćanima i kršćanskoj vjeri ne odustanemo od kršćanskog življenja, onda smo istinski Isusovi svjedoci. Onda smo istinski kršćani.

Valja nam zapaziti kako se na početku svake sv. mise, a to je naš sastanak s uskrslim Isusom, najprije podsjetimo na svoje grijehe: na svoju nepostojanost, na nedosljednost u kršćanskom životu. I onda se kajemo za to, govorimo Bogu da nam je žao i molimo ga da nam oprosti. Također na sv. misi Bogu zahvaljujemo za sve dobro i lijepo u životu, kao i za jakost što smo i u teškoćama ostali čestiti ljudi… i dakako, molimo i Božji blagoslov i potporu u daljnjem životu. Najprije u slijedećem tjednu, a onda i dalje: u danima i mjesecima koji su pred nama. Valja nam tako činiti svake nedjelje i bit ćemo sve bolji i bit ćemo postojani kršćani koji su sposobni mijenjati svijet, mijenjati ga prema božanskim vrednotama.