Pravog Kralja slijedimo da u sretnu vječnost stignemo

NEDJELJA KRISTA KRALJA

(2019-C)

Danas je posljednja nedjelja u crkvenoj liturgijskoj godini znakovita imena: Nedjelja Krista Kralja. Mnogim našim suvremenicima, pa valjda i mnogima od nas, vjerojatno dosta zastarjelo zvuči takav naziv: Krist Kralj – i to jednostavno zato jer su kraljevi i kraljevstva praktički nestali u našem vremenu.

Nama kršćanima su valjda najpoznatiji kraljevi David i Herod. David je najpoznatiji i najpoštovaniji kralj Staroga zavjeta, a Herod je najpoznatiji kralj iz vremena Isusova zemaljskog života. Kralj Herod nije poznat po dobroti nego po okrutnosti: kako u privatnom životu tako i po načinu vladanja svojim kraljevstvom. Poneki kraljevi našega vremena više su simbolični i neko čuvanje tradicije negoli što su kraljevi u onom smislu riječi kako su to nekada bili.

Naime, kraljevi davnih vremena bili su stvarni vlasnici: i područja svojih kraljevstava i svih ljudi koji su tu živjeli. Tako da su kraljevi mogli dijeliti ili prodavati dijelove svoga kraljevstva, zajedno s ljudima koji su tu živjeli. Mogli su to činiti kako su htjeli i kome su htjeli. Nitko im to nije mogao zabraniti. Nama vjernicima je najpoznatiji primjer obećanje kralja Heroda da će djevojci, koja ga je zadivila umijećem svoga plesa, darovati i pola kraljevstva, ako to ona poželi. Bolji poznavatelji povijesti valjda znaju i za druge takve primjere koji su se zbili kroz povijest kraljeva i kraljevstava.

Sad nam je zasigurno malo jasnije zašto je Isus Krist Kralj svega stvorenoga: jer je po njegovu uskrsnuću omogućena uskrsna preobrazba, a time i vječnost, svega stvorenoga: i ljudi i svemira. Apostol Pavao u svojoj poslanici, čiji smo odlomak malo prije čuli, jasno o tome piše – ne po svojoj pameti nego po Božjem nadahnuću. U tom pisanju apostol Pavao se služi ljudskim pojmovima kako bi nam to o čemu piše, za naš um što prihvatljivije priopćio.

I upravo je ta poruka za nas ljude i utješna i radosna vijest: pravo evanđelje. Jer to onda znači da nećemo jednom po smrti zauvijek nestati zbog naše ljudske prolaznosti nego da ćemo vječno živjeti jer pripadamo vječnom Kralju svega stvorenja. Upravo onako kako to u dubini svoga bića i želimo i čemu se nadamo. Ljudsko iskustvo o tim željama i iščekivanju vječnosti jednostavno kaže: ništa od toga… jer je u tome ljudsko iskustvo mnogih tisućljeća posve jasno i neumoljivo: svatko mora umrijeti. A onda to ljudsko iskustvo dopunjuje vjera u uskrslog Krista koja kaže opet posve jasno i jednostavno: to da ćemo po uskrsnuću vječno živjeti je posve sigurno jer je na uskrslom Kristu utemeljeno i od uskrslog  Krista ljudima obećano.

Ljudsko iskustvo nas također uči da ljudi mogu lako obećavati lijepe stvari i događaje – i to stvarno i činimo svi mi, a ne samo političari – a onda se obećanja ne ispune. S Bogočovjekom Isusom – uskrslim Kristom – doista nije tako. Njegov život potrošen za ljude, kako za bogate i moćne tako i za one siromašne i na rubu društva, jasno pokazuje da mu je do nas ljudi stalo! Upravo smo u današnjem evanđelju čuli do koje mjere je išla njegova zauzetost za ljude, njegova ljubav prema ljudima: do raspeća na križu, do darivanja života.

I onda kad Isus na križu pokazuje najveću ljubav prema ljudima: dok žrtvuje svoj život za njih, mnogi ljudi mu se rugaju. Ruga mu se čak i jedan razbojnik, dakle čovjek koji se svojim djelima do kraja srozao, čovjek koji je poništio svoje ljudsko dostojanstvo koje je imao kao Božji stvor. To je kao da se netko svečano obučen jednostavno ‘baci u blato‘ da proba kako to izgleda. Naravno, izgledat će i bit će zamazan, blatnjav. Tako bude i bez dostojanstva Božjeg stvora svatko onaj tko se od Boga udalji, svatko onaj tko Boga odbaci. A bez dostojanstva Božjeg stvora čovjek je samo nakupina mesa i kostiju koji kratko živi i onda nestane u grobu. A čovjek je stvoren da bude vječno sretan u Božjem društvu, a onda i u društvu bezbrojnih drugih ljudi, naših bližnjih a Božjih stvorenja.

A kako je Bog moćan – svemoćan – to mi ljudi očekujemo da i Božja stvorenja budu moćna. Valjda baš zato vjerni Židovi nisu mogli prihvatiti Isusa koji nije pokazivao nikakvu moć na ljudski uobičajeni način nego se družio i s najobičnijim ljudima. Štoviše, Isus se družio i s ljudima na rubu društva: s bolesnima, siromašnima i prezrenima. I često su baš ti ljudi s ruba društva pokazivali najviše pouzdanja i poštovanja prema Isusu. Ima u Bibliji više opisanih primjera životnih promjena takvih ljudi nakon susreta s Kristom.

Tako u današnjem evanđelju susrećemo Isusa u društvu dvojice razapetih razbojnika, dakle zlih ljudi. Jedan od njih ustraje u svojoj zloći i ruga se Isusu što ne spašava ni sebe ni njega. Drugi moli Isusa da ga primi u svoje kraljevstvo. Moli očito zato jer je shvatio da Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, jer nije imalo nikakva smisla moliti Isusa da ga uzme u svoje kraljevstvo na ovome svijetu kad je posve jasno da će uskoro sva trojica na križu po smrti napustiti ovaj svijet.

Prihvaćajući muku i smrt na križu Isus je pravi kralj i nadmoćno pobjeđuje svoje izrugivače i mučitelje. Tako Isus postaje otkupitelj ljudskoga roda. Isus je svojom mukom, smrću i uskrsnućem prvi od ljudi pokazao put u puninu života u vječnosti, života svih ljudi koji Boga prihvate. Zato apostol Pavao govori da je Isus ‘prvorođenac svakog stvorenja‘. Tako je Isus, slikovito govoreći, otvorio vrata vječnosti svim ljudima.

Kralj mora voditi brigu o narodu, o ljudima koji žive na području njegova kraljevstva. I dok zemaljski kraljevi misle prvenstveno na sebe i svoju moć kraljevanja, Isus u svome kraljevanju misli na druge: ne spašava sebe nego druge. Isus jednostavno nije došao spasiti sebe. Isus je kralj na božanski način koji svoju kraljevsku vlast i moć pokazuje ljubavlju, opraštanjem i žrtvom. Tako razbojnik koji moli Isusa nije proglašen dobrim čovjekom nego su mu grijesi oprošteni Isusovom žrtvom i ljubavi. Svjestan svoje grešnosti, stavlja se u Isusove ruke i želi biti s njim i u njegovoj blizini.

I mi kao kršćani možemo živjeti svoj život: kao oni koji stoje u zboru podrugljivača ili pak kao oni koji su svjesni svoje grešnosti, pa su potrebni Božje milosti i spasenja. Odluka je na nama: na meni i na tebi.