Od Vječnog smo potekli i k Vječnome idemo

2. NEDJELJA PO BOŽIĆU

(A-2020)

Valjda svi roditelji, djedovi i bake, kao i odrasli članovi obitelji imaju iskustvo da malena djeca puno toga zapitkuju: tko je ovo… što je ovo… otkuda to…? I sretna su ona djeca koja imaju strpljive roditelje, djedove i bake, i druge odrasle članove obitelji, koji im strpljivo odgovaraju na ta i takva pitanja. Na tu temu ima i jedan zgodan vic: dijete pita tatu više pitanja na koja tata nije dao odgovor. Dijete je primijetilo da je tata sve nervozniji pa je na kraju reklo tati: ‘Oprosti, tata, što te gnjavim‘. Na to je tata rekao: ‘Samo ti pitaj, jer kako ćeš inače nešto naučiti‘. A nije mu odgovorio ni na jedno pitanje.

Eto, tako se ljudi od početka pitaju: tko su, što su, odakle su, i kamo idu? Valjda to pitanje osobito bude više aktualno onda kad čovjek napuni onih prvih ‘čarobnih pedeset godina‘. Naime, nakon pedeset godina života ljudi već uglavnom dosta dobro vide u što su trošili i potrošili život. U što su potrošili svoje dane, mjesece i godine. Vide u što su potrošili svoje sposobnosti. Tada se već može dosta dobro vidjeti jesu li plodovi jednaki, barem približno jednaki, uloženom trudu i naporu. I onda se čovjek jednostavno pita, tiho ili glasno: je li to bilo vrijedno? Naravno, neki se pitaju i puno  prije, neki pak se to do smrti ne pitaju, makar doživjeli i duboku starost. Ovo posljednje, da se ne pitaju o smislu života, je malo začuđujuće: to bi izgledalo kao da na primjer netko vatreno prati nogometne utakmice, a nikad se ne pita kakva su pravila nogometne igre.

Današnje evanđelje na vrlo svečani i poprilično neobičan način pripovijeda upravo to: tko smo mi ljudi… što smo mi ljudi… i koji nam je smisao postojanja. Naravno, pritom se evanđelje izražava ljudskim pojmovima jer se i obraća ljudima. A ima poteškoće u izričaju jer govori o božanskim stvarnostima, ljudima u mnogo čemu nedokučivima.

Tako apostol Ivan svoje evanđelje započinje riječima: ‘U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog‘. Hrvatski pojam ‘Riječ‘ je nekako slabašan prijevod grčke riječi ‘Logos‘ koja označava: ‘smisao‘, ‘temelj‘, ‘osnovu nečega‘. Kad mi ljudi nešto ‘izričemo‘, to ljudi mogu spoznati: našu ideju, našu misao, naš plan. Nekako tako bismo mogli reći da Bog ‘izriče ovaj svijet i ljude‘ tako jako da oni nisu samo ideja, nisu samo misao ili plan, nego su stvarnost, egzistencija. Svijet i ljudi po Božjem izričaju postaju i materija, materijalni svijet. S tim da smo mi ljudi ‘kombinacija‘ materije i duha, duše i tijela. A u ljudima materija je prolazna, smrtno tijelo, a duh je besmrtan, jednom stvorena čovjekova duša je vječna. Po Isusovu uskrsnuću znamo i vjerujemo da će i naše tijelo biti tako preobraženo da će postati vječno.

I kao što se ljudima događa da njihove dobre ideje i planove drugi ljudi loše razumiju, ili uopće ne razumiju, tako se i Bogu dogodilo da ga njegovi najvredniji stvorovi – ljudi – loše razumiju, ili čak pogrešno… kad im je progovarao po prorocima. Zato je Bog učinio nešto ljudima nezamislivo: Bog se spustio na razinu čovjekovih osjetila: očiju, ušiju i opipa – rodio se kao čovjek. Evanđelist Ivan to izriče riječima ‘I Riječ je tijelom postala‘.

Evanđelje također kaže da je ‘k svojima došao i njegovi ga ne primiše‘. ‘K svojima‘ valjda znači ‘k svojim stvorenjima‘ koja u sebi nose trag svoga Stvoritelja. I dogodila se Bogu velika neugodnost: ‘njegovi ga ne primiše’. Kao da mi dođemo k svojoj rodbini ili velikim prijateljima, a oni nam ne otvaraju vrata, premda su u kući. Valjda bismo se jako uvrijedili i trebalo bi dosta vremena da to ‘zaboravimo’, i opet si budemo dobri kao prije. No, pravi prijatelji i prava rodbina ipak neće posustati nego će pronaći načina da se prijateljstvo nastavi.

Tako i Bog, kao pravi prijatelj ljudi, nije odustao od ljudi, nije se na ljude trajno rasrdio tako da ih više ne želi ni gledati, da s ljudima ne želi imati nikakva posla, nego je u velikoj ljubavi pronašao za ljude najbolji mogući način približavanja: postao je još i Čovjekom. I svi oni ljudi koji ga kao takvog prihvate dobivaju moć ‘postati djeca Božja‘. I kaže dalje Ivan evanđelista, da su to tek pravi ljudi: koji nisu rođeni ‘ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje… nego od Boga‘. I sigurno nije potrebno naveliko i naširoko tumačiti koji su to ljudi ‘rođeni od Boga‘ – svi oni koji su krštenjem postali njegovi sljedbenici životom.

Svi mi smo kršteni sakramentom krsta dok smo bili mali, najčešće sasvim mali, i sada naš konkretan život, naše ponašanje, pokazuje koliko smo krštenici životom. Ako nam to sve izgleda poprilično komplicirano, onda trebamo priznati da mi ljudi i jesmo komplicirani: možemo biti božanski dobri i đavolski zli. Nedavno smo započeli jednu novu godinu u svom životu, godinu u kojoj ćemo imati prilike svoje sposobnosti koje imamo i prilike u kojima ćemo živjeti upotrijebiti za dobro ili za pogrešno. Kao Božji stvorovi pozvani smo na često druženje s Bogom u molitvi, sakramentima i nedjeljnoj sv. misi kako bismo mogli što više ostavljati trag dobra. Nama i našim bližnjima na radost.