Uključimo Boga u svoj život da bi se i čuda događala

4. KORIZMENA NEDJELJA

(A-2020)

Kako je lijepo i utješno bilo slušati današnje evanđelje koje opisuje čudesno ozdravljenje jednoga slijepca. Osobito je to moglo biti čeznutljivo u ovo naše doba kad vlada epidemija straha zbog mogućeg oboljenja od korona-virusa. Čuli smo kako sam početak ozdravljenja nije bio baš obećavajući: Isus blatom maže oči slijepca i onda ga šalje neka se opere u ribnjaku znakovita imena Siloam, na hrvatskom Poslanik. Slijepac nije vidio što mu Isus čini ali je očito čvrsto vjerovao Isusu kad ga je uputio da se ide oprati. I njegova čvrsta vjera urodila je plodom: progledao je.

Evanđelje dalje ništa ne piše o sigurno velikoj radosti bivšega slijepca nego opisuje pomutnju među ljudima koja je nastala zbog njega. Jedni su tvrdili da je to onaj isti čovjek koji je kao slijepac prosio, dok su drugi tvrdili da mu je samo sličan. I ovima posljednjima nije ništa vrijedilo njegovo uvjeravanje da je to zaista on: on koji je bio slijep a sada vidi. Čudo promjene očito je za njih bilo preveliko da bi to tako jednostavno prihvatili.

Da razriješe nastalu nedoumicu poveli su ozdravljenoga slijepca k farizejima, učenim ljudima svoga vremena. Oni pak su situaciju još više zakomplicirali. Zašto? Jer to što se je dogodilo jednostavno se nije uklapalo u njihov način razmišljanja i djelovanja. Problem je bio što se je čudo ozdravljenja dogodilo u subotu, u sveti dan židovske vjere, u dan kad Isus nije smio ‘načiniti malo blata‘ s kojim je premazao slijepčeve oči. Možda bi prihvatili da je Isus s nekoliko riječi ‘čiribu-čiriba‘ ozdravio čovjeka, a možda i ne bi jer su farizeji bili stalno kivni na Isusa. Ali to da je subotom ‘pravio blato‘ za farizeje je doista bilo previše. To za njih nije bilo prihvatljivo pa makar to blato poslužilo i u najplemenitije svrhe. Zato je jednom prilikom Isus rekao okupljenima, kad su mu u sličnoj situaciji farizeji isto tako prigovarali, da je ‘subota radi čovjeka‘ a ne ‘čovjek radi subote‘. Valjda znamo zašto su kršćani prešli na slavlje nedjelje umjesto židovskog slavljenja subote – zbog Isusova uskrsnuća koje su otkrili u nedjeljno jutro.

Iz daljnjeg razvoja događaja posve je očito da farizeji jednostavno nisu mogli podnijeti Isusa pa ni u njegovom najboljem izdanju: kad liječi ljude. Toj napasti često podliježu brojni ljudi: da sami sebe i svoje bližnje lako opravdavaju i za očite grijehe… a one koji im nisu ‘pri srcu‘ kritiziraju i kad dobro čine. Tu je kod nas najčešće spominjani primjer blaženoga Alojzija Stepinca: njemu protivnici spočitavaju da nije dosta učinio u spašavanju ljudi. Koliko je to ‘dosta‘ uistinu je rastezljivi pojam. Ti isti ljudi nekima drugima ništa ne spočitavaju premda su učinili puno manje ili baš ništa u takvoj situaciji.

Dobro je zapaziti da slijepac prije čudesnog ozdravljenja uopće nije ništa rekao Isusu: nije ga zamolio za ozdravljenje. Isus je to samoinicijativno učinio. No, poslije ozdravljenja bivši slijepac bio je duboko zahvalan Isusu za učinjeno čudo: bacio se pred Isusa na zemlju i tako mu je iskazao najdublje poštovanje i zahvalnost. Tu je današnje evanđelje završilo pa nismo ništa čuli kako je to ozdravljenje djelovalo na farizeje a kako na okupljeno mnoštvo uz Isusa. Ipak znamo da farizeji nisu prestali rovariti protiv Isusa sve do onog sudbonosnog velikog petka kada se je i mnoštvo ljudi također dalo nagovoriti da glasnom povikom traže Isusovu smrt.

Ovdje je dobro sjetiti se koliko smo mi zahvalni Bogu kad nam se događaju lijepe stvari u životu. Ili se Boga sjetimo samo onda kad nam se nešto loše dogodi uz prigovor: ‘zašto nas je tako kaznio‘? A Bog doista ljude ne kažnjava nego nas čestim čudesima ne spašava. A i neki stvarni čudesni događaj mnogi ljudi protumače ‘slučajnošću‘ a ne Božjim čudesnim zahvatom. Tako sam svojevremeno čitao u Glasu koncila o nekom mladom liječniku koji se zaposlio u bolnici u Lurdu. Rekao je da je bio nevjernik i da je sam sebi obećao da će postati vjernik ako se dogodi neko čudo ozdravljenja dok je on u toj bolnici. I priznao je da se stvarno dogodilo čudo ozdravljenja koje nije bilo medicinski protumačivo, no ipak nakon toga čuda nije postao vjernik nego je to ozdravljenje sam sebi protumačio kao slučajno. I nije postao vjernik premda se čudo dogodilo.

I u 1. misnom čitanju smo čuli kako se i Božji ljudi često ravnaju po svojim ljudskim mjerilima. Dogodilo se to proroku Samuelu kod izbora i pomazanja židovskog kralja Davida. Po Božjem nadahnuću bio je upućen tražiti novog kralja u obitelji Betlehemca Jišaja. Čak je sedam puta prorok krivo prosudio tko bi trebao biti novi kralj jer se svaki put ravnao po ljudskim mjerilima. Čuo je i razlog svojih promašaja: „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.“ Koliko puta smo svi mi slični proroku Samuelu u prosuđivanju naših bližnjih pa i nas samih: gledamo i promatramo samo nečiju vanjštinu – kako izgleda, kako se oblači, kako se ponaša. I onda nam se dogodi da nekoga precijenimo, a nekoga podcijenimo. Zato i postoji mudra izreka nastala na temelju životnog iskustva: ‘željezo se u vatri kuša a prijatelj u nevolji’. Očito tu leže i brojni razlozi suvremenih rastava muževa i žena. Ljudi su se više gledali negoli se međusobno upoznavali.

Ovogodišnja korizma je prava prilika da se bolje upoznamo kao ljudi, osobito zbog velikih ograničenja u slobodnom kretanju. Bit će izvrsno ako ta ograničenja pomognu očuvanju: kako zdravlja tako i u produbljivanju međuljudskih i obiteljskih odnosa.