Bog se utjelovio i nas hoće za suradnike

BLAGOVIJEST

(A-2020)

Točno devet mjeseci prije ovogodišnjeg blagdana Božića slavimo blagdan Blagovijesti. Znamo, to je blagdan Isusova začeća pod srcem majke Marije. Tako vidimo da Bog posve poštuje ljudsku prirodu: da se devet mjeseci nakon začeća rađa novo ljudsko biće. Mi po vjeri znamo da Isus nije samo ljudsko biće, nije samo čovjek – on je Bogočovjek: dakle i Bog i čovjek. Bog je oduvijek a čovjekom je postao začećem da bi rođenjem postao ljudima vidljiv, da bi ga ljudi mogli susresti, pa onda u susretu čuti, nadahnuti se i ojačati na ovozemnim životnim putovima. Ušao je u naš svijet da bi nam i svojim životom pokazao da je vrijedno, da ima smisla, ovdje živjeti jer se ovim prolaznim životom u sretnu vječnost može stići. Da, Bogočovjek Isus nam je objavio da postoji nešto više, nešto mnogo više negoli je samo ovozemaljski život. To nam je osobito važno i utješno čuti u ovim teškim vremenima kada je zavladala epidemija straha: da se ne oboli od korona-virusa.

Već podosta vremena slušamo ne samo savjete i pozive nego prave vapaje i naredbe da svi ljudi moraju surađivati s medicinskim osobljem kako bi se sigurnije mogli očuvati od te iznenadne a lako prenosive bolesti. A danas smo mogli čuti kako je i Bog trebao suradnju čovjeka da bi i sam mogao čovjekom postati. Da, bila je to djevica Marija, nazaretska djevojka zaručena s dečkom Josipom s kojim je za neko vrijeme trebala sklopiti uobičajeni brak.

A onda je u njezinu kuću i njezinu svakodnevicu ušao neobičan gost, ma zapravo ne gost nego Božji poslanik Gabriel. I umjesto uobičajenog pozdrava ‘dobro jutro‘ ili ‘dobar dan‘ Gabriel govori: ‘Raduj se, milosti puna! Gospodin s tobom‘! Da, upravo tako može se izreći naš uobičajeni pozdrav ‘zdravo’ – ‘raduj se‘, raduj se što si zdrav. I onda još Gabriel dodaje da je Marija ‘milosti puna‘, puna Božje naklonosti. A to jednostavno zato što je ‘Gospodin s njom‘. Koliko je toga važnoga i vrijednoga rečeno u samo dvije rečenice Božjeg poslanika Gabriela.

I Marija je prepoznala da to nije bio uobičajeni pozdrav, kako se ljudi pozdravljaju pri susretu, pa ju je to zbunilo. I žena je počela razmišljati ‘kakav bi to bio pozdrav‘. Božji poslanik – a upravo to znači riječ anđeo – ne okoliša nego odmah govori Mariji ‘zašto je došao‘. Došao je s navještajem da ju je Bog izabrao da rodi Božjeg Sina kojemu će dati ime Isus. Po tom rođenju od žene taj Sin Božji postat će ujedno i Sin Čovječji – kako je Isus sam sebe najčešće predstavljao.

Mariji i dalje to sve nije jasno pa pita ‘kako će to biti‘? Posve sigurno ni poslije anđelova objašnjenja Mariji mnogo toga nije bilo jasno. Jedino je shvatila da ju Bog želi uključiti u svoj plan: shvatila je da ju Bog treba! A ako ju Bog treba, onda je ona spremna prihvatiti Božji poziv i ponudu. Kako nam samo jednostavno i uobičajeno zvuče Marijine riječi: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ Te Marijini riječi i mi izgovaramo svakodnevno, mnogi od nas i sva tri puta: ujutro, u podne i navečer. I po tom Marijinom spremnom prihvaćanju Božje ponude zbilo se nešto najnevjerojatnije na ovom svijetu: Bog je postao i čovjek! Veliku, nevjerojatnu važnost ovoga događaja potvrđuje nam i naše svakodnevno podsjećanje na to prilikom poznate nam molite Anđeo Gospodnji.

Posve sigurno i svatko od nas na razne način u svojoj svakodnevici dobivamo razne Božje pozive i ponude. Mnogi od njih su tako obični, tako jednostavni, da nam se i ne čine da bi bili od Boga. Kao, Bog je prevelik, prevažan, da bi tako jednostavno govorio nam što trebamo činiti i što ne valja činiti. No, ipak je tako: Bog nam se svednevice javlja, poziva nas, treba nas. Pa posve sigurno bi Bog mogao sve činiti bez nas… no on nas je stvorio tako moćne, tako raznim sposobnostima obdarene, da želi da i mi damo svoj doprinos na ovome svijetu. Bog jednostavno želi nas ljude, svoje najvrednije stvorove, za svoje suradnike. I Bog posve sigurno zna da nas je po našim roditeljima stavio u ovo vrijeme, na ovim prostorima, s ovim životnim okolnostima.

Uz to što nam se ne čini vjerojatnim da bi nas moćni Bog na tako obične načine zvao dodatna poteškoća bude u tome što si mi ljudi često stvaramo brojne zapreke pa ne možemo Boga ‘čuti‘. Tako nam je Bog namijenio jedan dan u tjednu uzeti predah od svakodnevnih poslova i posvetimo se toga dana više duhovnim vrednotama za same sebe, pa našim bližnjima s kojima živimo svoju svakodnevicu. Taj tjedni dan predaha za Židove je bila subota, za kršćane je to nedjelja: dan Isusova uskrsnuća. No, teško je, nemoguće je, čuti Božji poziv u sebi ako si ljudi tu nedjelju pretvore u ‘rezervni dan‘ za dovršenje tjednih poslova, a bez susreta s uskrslim Isusom u sv. misi. Pa nikome neće naškoditi ako to budu izuzeci, ali ako to postane uobičajeno… onda kroz neko vrijeme čovjek osjeća u sebi posljedice takvog življenja nedjelje.

Ovih nas dana epidemija bolesti i potres upozoravaju da stvarno nismo tako jaki kako si to često mislimo. Dapače, tako je malo toga dovoljno da se svi naši planovi izjalove i sva naša očekivanja ostanu neostvarena. I u tim najnovijim životnim okolnostima Bog nas treba da jedni drugima budemo na pomoć: onako i onoliko koliko to možemo.