Ni smrt Bogu nije zapreka da nas vječnim životom podari

5. KORIZMENA NEDJELJA

(A-2020)

Prošle smo nedjelje susreli Isusa kako čudesno liječi slijepca. Onaj koji od rođenja nije nikada ništa vidio nije ozdravio samo tjelesnim očima – on je progleda i tjelesnim i duhovnim očima, vidio je nešto dublje, vidio je ono što ljudi sa zdravim očima nisu vidjeli. Zato se po ozdravljenju bacio pred Isusa uz riječi: „Vjerujem, Gospodine!“

Danas susrećemo Isusa koji čini još veće čudo: oživljuje mrtvog prijatelja Lazara. Zanimljivo je bilo čuti kako po prvoj vijesti da mu je prijatelj Lazar teško bolestan Isus nije odmah pohitao k njemu: da ga izliječi. Mi obično tako činimo: kad je netko teško bolestan zovemo Hitnu… i poprilično smo nezadovoljni, čak i ljuti, ako ta Hitna nije hitno došla. Uvijek nam se zapravo čini da presporo stiže. Kako je tek Isus bio spor: tek se nakon dva dana zaputio k prijatelju Lazaru. Premda mu nitko nije javio, Isus je tada već znao da je Lazar umro. I kad je Isus stigao Lazar je već četvrti dan bio u grobu, tako je Lazarova sestra Marta rekla Isusu. I više nije bilo nikakvog smisla ni otvarati grob, a kamoli pokušati učiniti nešto više.

No, Isus čini baš to nešto više: zove Lazara da iziđe iz groba! Valjda se poneki od nas sjećaju kako su na nekom sprovodu članovi obitelji zvali pokojnika da se vrati kući… i ma kako glasno vikali… pokojnik se nije vratio kući, sprovod se nastavio i pokojnik je stavljen u grob. Po Isusu se događa čudo: Lazar izlazi iz groba. Na njemu su još povoji kojima Židovi omataju svoje pokojnike, ali Lazar više nije pokojni. On je živ i zato ga treba osloboditi mrtvačkih povoja. Bilo je to čudesno oživljavanje Lazara no nije bilo njegovo uskrsnuće. Nakon nekog vremena Lazar je opet umro: istrošen od starosti ili pogođen nekom bolesti.

To oživljavanje se dogodilo s razlogom: da se proslavi Sin Čovječji, kako je i Isus rekao čim je čuo da mu je prijatelj bolestan. Sigurno je Lazarovim sestrama Mariji i Marti bilo čudno što se Isus ne žuri k bolesnom prijatelju: pa da ga barem zakratko vidi još živa. I mi nastojimo posjetiti nekoga teškog bolesnika dok je još živ. Čak sam čuo od nekih bolesnika kako znaju da su teško bolesni: kad vide da ih rodbina i prijatelji dolaze vidjeti… Jer, dok su bili zdravi, nisu dolazili. Neka to svima nama bude poziv i poticaj da doista češće pohađamo svoje bližnje… dok su još zdravi.

A već nam je i prvo starozavjetno čitanje progovorilo o oživljavanju mrtvih koje će Bog izvesti iz njihovih grobova. Starozavjetni pisac piše da će se to dogoditi jer će Bog ‘udahnuti svoj duh‘ u mrtve ljude. Bez Božjeg duha u sebi, čovjek je mrtav: traje kratkotrajno – od kolijevke pa do groba. I ova suvremena opasnost od bolesti upozorava nas i podsjeća da nismo tu samo zato da radimo i zarađene novce brojimo i trošimo… nego smo tu da s bližnjima život dijelimo. I ova vremena su prilika da sami sebe ispitamo koliko su nam još važni naši bližnji, oni s kojima baš skupa živimo. Negdje sam pročitao šaljivu dosjetku – vic – da bračni drugovi koji dva tjedna izdrže skupa u ‘samoizolaciji’ zaslužuju status branitelja, status heroja. Tu svatko od vas ima svoj odgovor … pa posluhnite ga srcem, posluhnite ga dubinom svoga bića.

Osvrnimo se i na Poslanicu apostola Pavla Rimljanima čiji smo kratki odlomak čitali kao 1. misno čitanje. Prve riječi apostola Pavla malko su čudne za naše uši: „Oni koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti.“ Pa ako svatko od nas samog sebe opipa, lako će zaključiti da je još u tijelu. Očito taj Pavlov izraz ‘tijelo‘ treba posve drukčije razumjeti: tu on misli da se čovjek brine samo za tijelo: što će jesti, što će piti, što će odjenuti, kako će se zabaviti, kako će izgledati… sve u svrhu da bude ‘moderan’, da bude u korak s vremenom. I za to se troše nemali novci. Šteta je i pravi promašaj što se ljudi isto toliko, ili još i više, ne brinu za dušu i za duhovne vrednote. Vrlo grubi ali i vrlo očiti razlog: štogod učinili za tijelo, ono će jednom umrijeti, jednostavno propasti… E, s dušom je nešto drugo: ona neće umrijeti, živjet će vječno… i zato je važno ‘u kakvom će stanju‘ iz smrtnog tijela u vječnost prijeći.

Isus nam je pokazao što može ljudima učiniti: i dok su zdravi, i dok su bolesni, i poslije smrti… Nije li onda ludo, nije li onda promašeno ne družiti se s Njim, ne hodati ovim svijetom u njegovom društvu?! Pa da nam već sada bude  prijatelj da bi nas prepoznao kao prijatelje i kad umremo, umremo za ovaj svijet pa da nam vikne, pa da nas zovne našim imenom: iziđi iz groba! Uf, to će biti ono za što smo stvoreni, to će biti ono za što smo rođeni i oko čega smo se na ovom svijetu trudili: da iziđemo iz groba, da uskrsnemo i vječno živimo. Bolje ne može.