Sretan Uskrs – život je vrijedan, ima smisla – jer je vječan

U  S  K  R  S

(A-2020)

Sumorno je počelo to nedjeljno jutro: jedna žena još za mraka dolazi na grob dragog i voljenog Učitelja. Pred dva dana je tako jadno i upravo sramotno završio: raspet između dvojice razbojnika. Raspeće nije bilo samo smrtna kazna, raspeće je bilo sramotna smrtna kazna koja je trebala uplašiti ljude da ne čine zločine jer će onda i oni tako završiti: u mukama, prezreni i osramoćeni.

No za Mariju Magdalenu taj Učitelj nije bio prezren. Taj Učitelj je njoj vratio ljudsko dostojanstvo onda kad su nju svi prezirali tako da su izbjegavali javno se s njom uopće i razgovarati. Za Mariju Magdalenu raspeti Isus je bio voljeni Učitelj kojemu je još jednom, premda sada mrtvom, htjela iskazati posebno poštovanje.

Zato je bila vrlo neugodno iznenađena kad je vidjela da je kamen s groba dignut. A taj kamen je bio postavljen zato da se više ne može sramotiti pokojnika. Pa tko to Isusu ni mrtvom ne da mira? Sama ne može ništa pa žuri k Isusovim prijateljima da ih obavijesti o njegovom praznom grobu. Dvojica apostola idu provjeriti što se to zbilo: trče ka grobu. No, stariji Petar posustaje pa mlađi Ivan prvi stiže na grob. Na grob, ali ne i u grob. Nije grob ugodno mjesto za ljude. Zato i mi uljepšavamo grobove da nam budu manje strašni.

I onda su se i Petar i Ivan uvjerili da je grob prazan. Ali kako i zašto – e to nisu znali. Kao što ni Marija Magdalena nije znala. Ipak je Ivan, najmlađi i Isusu najdraži učenik, povjerovao da je Isus živ i da je zato grob prazan. Očito je povjerovao srcem, dubinom svoje duše, a ne po onome što je vidio. Još je dugo trebalo, punih pedeset dana, da učenici povjeruju da je Isus uskrsnuo. I ne samo da oni sami povjeruju nego i da budu hrabri o tome ljudima govoriti. I to onim istim ljudima koji su glasnom vikom – ono što se nekad kod nas zvalo ‘događanje naroda‘ – isposlovali Isusovu smrt.

Prvo svjedočenje apostola zbilo se na ulicama Jeruzalema, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju. Zbilja je trebalo ljudske hrabrosti progovoriti o Isusovom uskrsnuću ljudima koji su ga progonili do smrti. Petar najprije ukratko podsjeća na ono što je Isus činio: ‘prošao je zemljom čineći dobro‘, a onda dodaje što su ljudi učinili Isusu: razapeli su ga. No, to nije bio kraj, kaže Petar, jer ga je Bog uskrisio! Apostoli su tome svjedoci jer su se s uskrslim Isusom jedno vrijeme družili. I dobili su onda zadatak da o tome razglase ljudima. I tko povjeruje u Isusa opraštaju mu se grijesi pa tako postaje pravo Božje stvorenje.

To svjedočenje apostola doprlo je sve do naših dana, sve do nas: sada i ovdje. I to je doista vijest, prava vijest za ljude: da ljudski život ne traje samo ‘od kolijevke pa do groba‘ već se po uskrsnuću pretvara u vječni život. Zato i svi ljudi imaju zadatak koji im je postavio Isus: da prođu zemljom čineći dobro. Detalji činjenja dobra nisu navedeni – to svaki čovjek ima svoj vlastiti zadatak. Zato je svaki čovjek stavljen u određeno vrijeme i na određene prostore, zato je svaki čovjek obdaren odgovarajućim sposobnostima da u svojim životnim okolnostima svoj zadatak i ispuni. Mi nikako nismo mogli utjecati od koga ćemo biti rođeni, nismo mogli utjecati niti na to kakvim ćemo sposobnostima biti obdareni, djelomično možemo utjecati gdje ćemo i kako ćemo živjeti. No, svi smo odgovorni, svatko za sebe, kako će svoje sposobnosti koristiti: da ostavi trag dobra ili će ih zanemariti.

Zato nas apostol Pavao u današnjoj poslanici poziva i potiče da u svom prolaznom životu ‘težimo za onim gore, ne za zemaljskim‘. Uskrsli Isus nam je dao mnoge upute kako živjeti, puno toga nam je i svojim konkretnim djelima pokazao što trebamo činiti. I ono jako, jako važno: nije uskrsnuo i u vječnost otišao, a nas ovdje na zemlji ostavio… nego s nama putuje i po sakramentima se s nama druži. Osobito je svaka nedjelja spomen Kristova uskrsnuća i privilegirani dan susreta s Njim i s našim bližnjima. Zato živimo nedjelju kao kršćani. A čestitka ‘sretan Uskrs‘ je vjekovna poruka da život ima smisla i neizmjerno je vrijedan jer je po uskrsnuću vječan.