Dobro je biti ovca Isusa, Dobrog Pastira

4. USKRSNA NEDJELJA

(A-2020)

Mnogima je sigurno poznato da se svake godine 4. uskrsna nedjelja – danas je ta nedjelja – slavi pod imenom ‘Nedjelja Dobrog Pastira‘. Ime je dobila po evanđelju u kojem Isus samog sebe predstavlja ‘Dobrim Pastirom‘. I onda u nekoliko primjera iznosi kvalitete dobrog pastira: ‘ulazi na vrata, ovce poznaje imenom i vodi ih‘. Iz ovoga možemo slobodno zaključiti da je ‘s dobrim pastirom i ovcama dobro‘. Valjda je svakome iole odraslome jasno da ove ovce o kojima Isus govori nisu stvarne ovce, nisu životinje, nego su to zapravo ljudi. A ljudi, i kao pojedinci i kao zajednica, trebaju također voditelje. I tu možemo s pravom reći kako je s dobrim voditeljem i ljudima dobro. I upravo se uskrsli Isus nudi ljudima za voditelja životnim putovima ovoga svijeta. Kako nam se nudi? Nudi nam se kao Dobri Pastir. Čuli smo to u evanđelju.

Isus kao Dobri Pastir nigdje ne preskače ogradu, ne preskače pristojnost i poštovanje u približavanju ljudima nego donosi ljudima mir. Lako nam se sjetiti kako su prve riječi uskrslog Isusa kod ukazanja bile upravo: ‘mir vama‘. Pritom Isus očito ne misli na mir kao odsutnost rata, borbi i žestokih svađa… nego ‘mir života‘. A mir života znači da čovjek ne padne u očaj i gorčinu zbog životnih poteškoća i nedaća. ‘Mir života‘ također znači da se čovjek ne preda neumjerenoj uživanciji, koja nanosi štetu i uzrokuje netrpeljivost među ljudima. Jednostavno rečeno da se čovjek ne uzoholi zbog uspjeha u životu.

Dobar primjer života i suživota s ljudima daje nam Isus svojim riječima i svojim djelima. Sv. Petar je u svom prvom obraćanju jeruzalemskim Židovima rekao da je ‘Isus prošao zemljom čineći dobro‘. Tako sv. Petar očito poziva sve Isusove učenike – nas kršćane – da Isusa u tome slijedimo: da i mi ‘idemo zemljom čineći dobro‘. Eh, kako je to lako reći, kako je lako to drugima preporučivati… ali doista nije lako to činiti, nije lako tako se ponašati. Osobito nam to ne ide kad nas zadese životne nevolje i poteškoće kad mi očekujemo da se nama čini dobro, da se nama pomaže. I doista bi tako trebalo biti: da si ljudi međusobno pomažu, da nose bremena jedni drugima. I opet smo mi kršćani pozvani po svome Učitelju,  uskrslom Isusu, na nasljedovanje. Pozvani smo da u tome budemo istinski primjer ljudima oko sebe, svojim bližnjima. Slabo ćemo u  tome uspijevati ako se ne budemo družili s uskrslim Isusom: u osobnoj molitvi, u sakramentima i sudjelovanjem u nedjeljnoj sv. misi. Jer smo samo po svojim ljudskim silama  jednostavno za to preslabi. Htjeli bi, ali nam ne ide! I znamo  što bi trebali, ali nam ne ide!

Evo jedan stvarni primjer iz života kako naše želje ne mogu prerasti u naša djela. Tako mi je kolega župnik pričao kako je pred Božić kod kuće ispovijedao jednog starog župljanina. I onda je poslije ispovijedi u razgovoru taj čovjek rekao župniku: ‘Velečasni, dok ležim… ja vam se morem: morem orati kak sam negda mogel, morem kositi kak sam negda mogel, i kopati gorice vam morem kak sam negda kopal. Se to morem dok ležim. Samo vam se stati s kreveta nemrem‘.

Ovdje je opet važno podsjetiti se da Bog od nas ljudi, svojih najvrednijih stvorova, nikada i ne traži ono što mi ne možemo. Bog to stvarno od nas ne traži. No, Bog zna što mi možemo… zna kojim nas je sposobnostima obdario i u koje nas je životne okolnosti stavio. I onda očekuje, onda od nas traži, da u tim životnim okolnostima te svoje dobivene sposobnosti upotrijebimo. Ipak tu ima još jedna olakotna okolnost: kad u korištenju sposobnosti pogriješimo: riječima, djelima i propustom, Bogu uopće nije teško da nam oprosti. Jedino ne valja kad nam se ne da te dobivene sposobnosti koristiti iz čistog nemara i lijenosti.

Valja nam se svaki put iznova dozvati u pamet da Isus nije došao na ovaj svijet među ljude i k ljudima samo zato da ljudima na ovom svijetu bude bolje nego zato da nam svojim primjerom življenja, trpljenja, smrti i uskrsnuća posvjedoči da ljudski život ima trajnu vrijednost i onda kad kroz teškoće i nevolje prolazi.

Kao Dobri Pastir Isus je prošao kroz sve ljudske prilike i neprilike, doživio je veliko oduševljenje ljudi zbog njegovih čudesa, iskusio je divljenje ljudi onome što je govorio. Zatim je iskusio i posvemašnju odbacivanje i ruganje, čak i od onih ljudi koji nisu u svojem životu ostavili trag dobrote… pa i sam razbojnik mu se rugao. I nakon svega toga uskrsnuće je pokazalo da to nije bio ‘životni put jednog nesretnika više na ovom svijetu‘ nego žrtva ljubavi prema ljudima. Dopustimo Isusu da i nas vodi, da bude naš Dobri Pastir na našem životnom putovanju. Jer onda nam je u nebo stići.