Isus za nas moli da nam pokaže gdje je naša jakost

6. USKRSNA NEDJELJA

(A-2020)

Dva su mjeseca prošla otkako smo bili pozvani na održavanje potrebnog razmaka između ljudi kako bi se smanjio rizik od moguće zaraze tzv. korona-virusom. Inače nam vrijeme brzo i prebrzo prolazi, a sada nam se nekako vuklo ‘puževim korakom‘. Osobito zato jer je bila i neizvjesnost kako će to dugo trajati: da li još danima, tjednima ili čak i mjesecima. No, takvo ograničavanje kretanja i druženja s ljudima moglo nam je i pomoći da svoje najbliže, ukućane s kojima živimo, bolje upoznamo: kako njihove kvalitete tako i njihove mane. Zbog naše ranjenosti istočnim grijehom vjerojatno smo prije i lakše zamijetili mane svojih bližnjih negoli njihove kvalitete. Sretni su svi oni koji imaju drukčije iskustvo: da su im ukućani i bolji negoli su to mislili.

Radosni su sigurno i svi oni vjernici koji su spoznali kako im je neobičan cijeli tjedan jer se nedjeljom nisu susreli s uskrslim Isusom i drugim kršćanima u sv. misi. A tu je čak bilo propisano i strože ograničenje negoli u nekim drugim situacijama gdje se ljudi također susreću i druže. Izgleda da su takva stroga ograničenja za sv. misu donosili oni ljudi kojima ta sv. misa ionako nije važna niti u redovitim životnim okolnostima.

Tu je dobro prisjetiti se prvih kršćanskih vremena. Naime tada su vlasti govorile kršćanima neka budu kršćani u svojoj kući, ali neka ne idu nedjeljom na sv. misu. Valjda zato da ne budu u društvu primijećeni da su kršćani. Pa su kršćani odgovarali: ‘Pa mi bez sv. mise ne možemo. Ne možemo biti kršćani‘. Eh, kakvi su to bili kršćani! Pravi, ozbiljni i hrabri. I još se je onda za kršćane govorilo: ‘gledajte ih kako se ljube‘. Dakle su kršćani bili dobri, jako dobri ljudi. A nije im bilo lako. Bili su proganjani, ali nisu posustajali u svom načinu življenja. Jednostavno: kršćani su svijet činili dobrim, boljim.

Zato se može reći da nije na ovom svijetu loše zato što loši i zli ljudi – kako nekada tako i sada – rade zla djela… loše je zato što dobri ljudi premalo rade dobra djela. I tu najmanje koristi brzo se sjetiti onih za koje si mi mislimo da bi oni trebali biti aktivniji u dobru… daleko korisnije će biti da se mi, svatko od nas – dakle i ja i ti – više potrudimo oko dobra. Već je valjda puno puta rečeno da u mraku ništa ne koristi psovati i vikati protiv mraka, korisno je čak i samu jednu svijeću upaliti. Eto razloga zašto su kršćani govorili da bez sv. mise ne mogu biti kršćani. U susretu s uskrslim Kristom na sv. misi kršćani dobivaju i nadahnuće i jakost za dobra djela. Mnogi kršćani našega vremena – zapravo je bolje reći mnogi pokršteni ljudi našega vremena – najprije su odustali od nedjeljnih sv. misa… iz ovih ili onih razloga, i onda su postupno odustajali i od drugih vrednota i prakse kršćanskog življenja. I mi koji smo sada ovdje na sv. misi sigurno imamo takve ‘pokrštene ljude‘ i u svojoj kući. I nisu oni samo danas izostali iz sv. mise nedjeljom… to je njihova praksa kroz duže vremena, nekima još od krizme.

Danas smo u evanđelju čuli Isusa da će ‘moliti za svoje učenike‘, i to ne samo za onu prvu dvanaestoricu učenika nego za sve svoje učenike do konca svijeta. Dakle Isus i danas moli za svoje učenike, za nas kršćane. Koga Isus moli? Moli Oca nebeskoga. Pa Isus očito nije pritom mislio da Oca nebeskoga – Boga – nije briga za kršćane, i općenito za ljude, pa ga Isus mora na nas ljude podsjećati… Isus nam je time očito htio dati primjer što mi trebamo činiti. Mi trebamo moliti Boga da možemo ‘Isusove zapovijedi čuvati‘. Ne čuvati ih tako da ih naučimo napamet nego tako da po njima živimo, tako da ih u dobra djela pretvaramo, u način života. Da tako živimo osobito onda kad to nije lako ni popularno.

Tu nam mogu koristiti riječi apostola Petra koji govori kršćanima da je ‘uspješnije trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo‘. Uspješnije je to za svijet, za sve ljude, jer to onda znači da mi svojim načinom života ne umnažamo zlo nego dobro. I kao zadnji i najvažniji argument takvog života, kaže apostol Petar, jest to da je i Isus trpio, a ljudima je samo dobro činio.

A u Djelima apostolskim u prvom misnom čitanju smo čuli kako je apostol Filip propovijedao Krista. Tako je dobro je govorio da su mnogi ljudi prihvaćali što je on govorio. I dodaje se kako su te Filipove riječi bile potvrđivane ‘popratnim znakovima‘. Očito su to bila neka čudesa kojima je Bog podupirao njegovo propovijedanje. Ljudi su najprije povjerovali, a onda su se zbivala čudesa. Možda si sada mislimo kako se u naše vrijeme više ne događaju čudesa, kako Bog više čudesima ne potvrđuje kršćansko propovijedanje. Pa valjda bi i danas trebalo biti tako: da se najprije povjeruje, a onda se zbivaju čudesa. No, i danas je istinsko čudo kad mnogi kršćani žive kršćanski u ovom svijetu koji ne priznaje i ne cijeni kršćanske vrednote nego ih smatra zastarjelima ili onako pomalo uvredljivo se kršćane proglašava ‘zatucanima‘.

Ma dobro je biti zastarjeli i zatucani na Isusov način. To je onda dobar znak da se živi dostojanstvo čovjeka kakvim ga je Bog zamislio i stvorio. Biblija kaže da je nakon stvaranja čovjeka Bog rekao da je to stvaranje uspjelo ‘veoma dobro‘. Tu mi dolazimo na svoje: kad se molitvom nebeskom Ocu obraćamo, osobito na nedjeljnoj sv. misi, kako bismo mogli Isusove zapovijedi čuvati: pretvarajući ih u dobra djela. Svijet će biti veoma dobar, svijet će biti bolji kad će dobri ljudi dobro činiti… više dobra činiti.