Isus je s nama – budimo i mi s njim

7. USKRSNA NEDJELJA

(A-2020)

Prošloga četvrtka, na blagdan Isusova uzašašća na nebo, čuli smo uputu danu apostolima da se vrate u Jeruzalem i da čekaju ‘obećanje Očevo‘. Danas smo čuli da su apostoli posluhnuli tu uputu i okupili se u Jeruzalemu. Okupili su se najvjerojatnije u kući gdje su imali i posljednju večeru s Isusom jer za druge kuće oni valjda i nisu znali. Naime, nitko od apostola nije bio jeruzalemac nego su tu kuću pronašli po Isusovoj uputi: ‘kamo da idu i što da učine‘. Na okupu su bili svi osim izdajnika Jude koji je samoubojstvom skončao svoj život, valjda zato jer nije vjerovao da bi mu Isus mogao oprostiti ono što je učinio. Ovdje je dobro usput se podsjetiti kako je apostol Petar zatajio Isusa, no on se za to gorkim plačem pokajao i – zadobivši oproštenje – ostao je ‘prvi apostol‘.

Uzašašćem na nebo Isus je dovršio svoje ovozemaljsko poslanje i vratio se nebeskom Ocu. No, Isus je obećao svojima da će ostati s njima ‘do konca svijeta‘. Ta njegova nazočnost među svojima – dakle nama kršćanima – ostaje trajna. I danas je on ovdje s nama na ovoj sv. misi jer smo se svi mi okupili u njegovo ime.

Dok smo slušali prvo misno čitanje nismo čuli o nikakvim aktivnostima apostola: jednostavno su čekali ‘obećanje Očevo‘. Nisu znali ni kada ni kako će se to dogoditi – jedino su bili sigurni da će se dogoditi jer Isus ih nikada nije prevario, nikada im nije lagao. S njima je bila i Isusova Majka Marija i još neke neimenovane žene. Dakle je Marija trajna pratilja Isusovih učenika – kršćana – sve do naših dana. A žene su vjerne suradnice u življenju kršćanske vjere i u naše vrijeme. I bez pomnog brojenja na svakoj sv. misi vidimo koga ima više: muških ili ženskih vjernika. Zanimljivo je zamijetiti da se uz jedanaestoricu apostola ne spominje niti jedan jedini muškarac. U tome su muški danas ipak bolji. I što su svi oni: apostoli, Marija i druge žene činili – molili su! Samo su molili. To nama danas izgleda tako malo, a vidimo da je to bilo tako puno: jer je vjera u Isusa doprla sve do naših dana i u sve krajeve svijeta.

Evanđelje pak nam opisuje Isusovu molitvu na Posljednjoj večeri. Isus je znao da je to njegov zadnji zemaljski susret s dvanaestoricom učenika. Njih Isus postavlja u svijet za svoje svjedoke i nasljednike: da jednostavno nastave njegovo djelo navještaja radosne vijesti da Bog ljude neizmjerno voli. Isus moli za onu dvanaestoricu apostola, ali Isus moli i za sve kasnije kršćane. Moli zato da svi njegovi učenici spoznaju što im je činiti: da svijetom šire vjeru u uskrslog Isusa. A s obzirom na neprijateljsko raspoloženje ljudi i prema Isusu i prema njegovim učenicima svih vremena doista će svim kršćanima – od one prve dvanaestorice pa do konca svijeta – biti potrebna molitva i jakost Duha Svetoga da ne posustanu u navještaju i življenju vjere. Ni naše 21. stoljeće nije u tome iznimka: od običnog ismijavanja do stvarnog ubijanja.

Tu nam sad dolaze važne i poprilično neobične riječi apostola Petra, kako smo to čuli u drugom misnom čitanju. Naime Petar poziva kršćane da ‘se raduju kao zajedničari Kristovih patnja‘. Ne zato da bi uživali u tome što pate nego zato da onda budu ‘radosni i kad se objavi Isusova slava‘ po uskrsnuću.

Pa nešto slično doživljavamo i u običnom životu kad obavljamo svoje svakodnevne poslove. I ti poslovi iziskuju od ljudi napor, mnoge teškoće, često i obilje znoja… a onda slijedi radost i veselje kad se žanju plodovi toga rada. Zato su ljudi zadovoljni i radosni već onda kad rade, kad se znoje i trude, jer znaju da će poslije toga stići i plodovi toga rada. Ne tako rijetko mnogi si ljudi misle da su plodovi preslabi za sve ono što su činili, pa su pomalo nezadovoljni. No dogodi se, možda i ne tako rijetko, da plodovi višestruko premaše uloženi trud. Jasno, onda je i radost velika.

Mi kršćani imamo pritom jednu drugu poteškoću: mislimo si da uz svemogućeg Boga uopće njegovi vjernici ne bi trebali trpjeti i oko mnogo toga se mučiti. Sjetimo se ovdje da su jednom prilikom ljudi htjeli Isusa zakraljiti kad ih je prije toga čudesno nahranio: s pet kruhova i dvije ribice više od pet tisuća ljudi. I nisu se trebali ništa truditi: samo su Isusa slijedili i njegove riječi slušali. Mnogi su valjda slušali samo onako, iz znatiželje, a bez ozbiljnijih namjera da te riječi pokušaju pretvoriti u svoja djela: da nastoje tako živjeti kako Isus govori. Pa posve sigurno je bilo i takvih ljudi koji su po povratku kući nastojali Isusove riječi pretvoriti u svoja djela. Tako je to valjda i sada, u ovo naše vrijeme: netko se susreće s uskrslim Isusom iz navike, netko iz znatiželje, netko jer misli da mora, a sigurno i danas ima dosta kršćana kojima je susret s uskrslim Isusom životna potreba. I mora postojati ‘debeli‘ razlog da taj susret propuste. Pa pravog razloga malo tko od pokrštenih ljudi ima, nemarnosti i lijenosti pak ima podosta. A, onako ljudski rečeno: stvarno nije ‘fer’ Boga se sjetiti samo onda kad nam nešto treba, onda kad nam ljudi više ne mogu pomoći. On dolazi k nama, dođimo i mi k njemu: kao prijatelji k prijatelju.