Snagom Duha Svetoga kroz život do neba

DUHOVI – PEDESETNICA

(A-2020)

Valjda svatko od nas ima iskustvo da su mu neki dani u životu sporo, nevjerojatno sporo prolazili. Dakako, neki su dani opet nevjerojatno brzo prošli, a mi smo htjeli da dugo, da jako dugo traju. Jedna obična riječ s početka današnjeg prvog misnog čitanja govori nam kako su apostolima sporo, jako sporo prolazili dani od Isusovog uzašašća na nebo pa do dana primitka Duha Svetoga. Ta riječ je ‘napokon‘. Čujmo to još jednom: „Kad je napokon došao dan Pedesetnice…“ U opisu tog događaja gotovo da se čuje ‘uzdah olakšanja‘ nakon neizvjesnosti i nesigurnosti koju su proživljavali. U tih dugih i za njih predugih deset dana tako je puno toga apostolima izgledalo izgubljeno. Uskrsli Isus im se više ne ukazuje i oni ne znaju što da čine. Zapamtili su uputu od uskrslog Isusa da ne napuštaju Jeruzalem dok ne budu ‘kršteni Duhom Svetim‘. No, oni ne znaju: kako dugo da ne napuštaju Jeruzalem niti znaju što znači to ‘krštenje Duhom Svetim‘. I onda se u toj zbunjenosti i nesigurnosti iščekivanja, nečeg najavljenog a nepoznatog, dogodilo nešto nevjerojatno: Duh Sveti sišao je na njih. Čuli smo opis toga događaja kako ga je zabilježio Luka u Djelima apostolskim: ‘šum s neba kao kad se digne silan vjetar… i ognjeni jezici nad njihovim glavama‘.

I onda se zbilo još nešto, nešto silno važno i lako primjetljivo: oni više nisu ustrašeni ljudi koji se zaključavaju u kuću nego izlaze na ulice Jeruzalema i ‘razglašuju veličanstvena djela Božja‘! I ne samo da više nisu ustrašeni nego glasni… događa se još nešto više: ljudi, svi ljudi ih razumiju! To nije samo po sebi razumljivo jer su ti ljudi – kako smo čuli – iz različitih krajeva i različite jezike govore. Zato se i ti ljudi čude: ‘Apostoli govore jedan jezik, a svi mi ih razumijemo na svom jeziku‘. Tko je taj ‘prevodilac‘ s jednog jezika na sve jezike? Mi sad znamo odgovor: taj tajanstveni prevodilac je Duh Sveti.

Čudo je tim veće što iz iskustva znamo da se često ne razumiju ni ljudi koji govore isti jezik. Dovoljno je sjetiti se samo toga kako se često ni ukućani iz iste kuće koji govore isti jezik ipak često ne razumiju. I to onda dovodi do svađa i prepirki. Hvala Bogu, najčešće te prepirke i svađe završe opraštanjem i pomirenjem. Izgleda, dakle, da se ljudi samo svojim silama i samo svojom pameti ne mogu do kraja razumjeti – potrebna im je Božja asistencija. A čuli smo kako uz pomoć Duha Svetoga to ljudima doista uspijeva. I to je jedan od pokazatelja da smo mi ljudi Božji stvorovi. Nismo slučajni proizvod prirode i evolucije nego baš Božji stvorovi koji se po daru Duha Svetoga mogu razumjeti i surađivati – pa čak i onda kad se riječima ne razumiju. Tu se sad možemo sjetiti zgode o gradnji ‘kule babilonske‘. Biblija navodi kako su se tom gradnjom ljudi htjeli izjednačiti s Bogom: biti Bogu jednaki. No, pri toj gradnji su im se tako pomutili jezici da: ne samo da nisu dovršili kulu nego su se i posvađani razišli. A imamo mi i bliži primjer iz nedavne povijesti: i komunisti su ‘Boga proglasili mrtvim‘ i u toj namjeri su čak i ubijali ljude… i onda su se posvađani razišli, jednostavno su se raspali. Još se svi ne predaju, ali – gotovo je.

A malobrojni i po ljudski slabi apostoli se nisu predali, premda su bili proganjani i svi ubijeni, nego su radosnu vijest o Bogu koji ljude ljubi proširili po svim krajevima svijeta – sve do naših vremena. Mogli su to učiniti jer su bili otvoreni nadahnuću i jakosti Duha Svetoga. Onoga Duha kojega im je Isus obećao poslati i po kojemu će On ostati sa svojima – dakle s nama kršćanima – do konca svijeta. I kroz cijelu tu povijest, od Isusovih vremena pa do naših dana, kršćani su trajno proganjani, mnogi čak i ubijeni. Samo svojim silama kršćani ne bi mogli životom svjedočiti svoju vjeru niti bi mogli podnijeti proganjanja i ubojstva. Snagom Duha Svetoga kršćani ipak uspijevaju biti Isusovi svjedoci: riječima i životom.

Svake godine u kršćanskim zajednicama – u župama – mladi se kršćani primitkom darova Duha Svetoga u sakramentu krizme pripremaju za kršćanski način života. No, to djelovanje Duha Svetoga ne ide onako ‘automatski‘: pomazan si svetim krizmenim uljem i sad si kvalificirani kršćanin. Otvorenost Duhu Svetom i uloženi osobni napor nakon primanja sakramenta krizme mogu te darove Duha Svetoga pretvarati u dobra djela. Tu se mogu navesti sličnosti i primjeri iz konkretnog života: kad netko dobije diplomu nekog zanimanja… pa nije time odmah postao uspješni majstor toga zanimanja. Trebat će još mnogo truda i vremena da postane to što na diplomi piše. I kad netko dobije vozačku dozvolu nije odmah postao ‘pravi vozač‘, makar mu roditelji kupe i ‘pravi auto‘. Povremene vikend nesreće mladih vozača to potvrđuju.

Tako nekako i mi kršćani po primanju raznih sakramenata u kojima se susrećemo sa živim uskrslim Kristom ne postajemo odmah uzorni kršćani nego postajemo putnici ovim svijetom koji nastoje biti sve bolji kršćani, koji nastoje činiti dobra djela. I kad u tome ne uspiju, onda se kaju za pogrešna djela i za krive riječi… sve to uz druženje s uskrslim Kristom, tim dobrim ‘životnim instruktorom‘. Tko se pak ne otvara djelovanju Duha Svetoga, ostaje samo kršteni i krizmani čovjek koji je kao takav upisan u neke knjige, ali njegov život nije kršćanski prepoznatljiv.

Svakoga dana preko brojnih medija bivamo pozivani na razne tjelesne aktivnosti i način prehrane s obećanjem da će nam tako tijelo ostati zdravo. I nije mali broj ljudi koji tako nastoje živjeti. Posve sigurno to mnogima i pomaže. Tako i za ‘kršćanski živjeti‘ trebamo biti aktivni u primanju sakramenata i osobnoj molitvi da bi nam i duh ostao zdrav i mnogima će onda uspijevati ostavljati trag dobra već ovdje na zemlji i tako će postići i sretnu vječnost u nebu.

Budimo i mi ovdje okupljeni, danas na rođendan Crkve, otvoreni nadahnuću Duha Svetoga kako bismo Božjom silom i svojom suradnjom na kratkotrajnom životnom putovanju ovim svijetom dosegli sretnu vječnost u nebu.