Živjeti prolaznost tako da bude plodova za vječnost

27. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2020)

Redovitiji sudionici nedjeljnih misnih slavlja, i pritom pozorniji na misna čitanja, sigurno su zapazili da se u Bibliji često koristi slika vinograda za kojega se gospodar na razne načine brine. U Starom zavjetu taj vinograd u stvari su ljudi, pripadnici izabranog židovskog naroda, a vinogradar je sam Bog. Tako smo prošle nedjelje čuli kako je otac slao dvojicu svojih sinova , dakle neke od svojih najbližih, neke od kojih je s pravom mogao računati da će ga posluhnuti, slao ih je na rad u vinograd. Jedan od njih je najprije riječima odbio, a onda je posluhnuo… drugi pak je riječima prihvatio očevu zapovijed, ali stvarno nije učinio što mu je otac rekao. Tako je to bilo i s pripadnicima izabranog židovskog naroda: neki su na riječima sve prihvaćali ali nisu djelima to živjeli, drugi pak su više ili manje odbijali Božje riječi, ali su životom ipak slijedili Božje upute.

Tako smo u prvom misnom čitanju čuli starozavjetnog proroka Izaiju, kako koristi sliku vinograda oko kojega se vlasnik vinograda dobrano pomučio: napravio je sve što je potrebno za jedan vinograd. I zato se opravdano nadao dobrom urodu. Svi koji imaju vinograd dobro znaju da vinograd traži slugu, a ne gospodara. Tako da u naše vrijeme sve manje ljudi obrađuje vinograd: neki to čine iz nostalgije i ljubavi neki pak zato jer se ne mogu ‘riješiti‘ vinograda – nemaju ga kome prodati. I svake jeseni vlasnici vinograda uspoređuju uloženi trud i novce s vrijednošću dobivenog uroda. Nekad su više a nekad manje zadovoljni.

Vlasnik vinograda iz prispodobe proroka Izaije nije nikako bio zadovoljan dobivenim urodom: umjesto grožđa od kojeg treba postati dobro vino vinograd je izrodio vinjagom. Vinjaga je očito nekvalitetno vino, nešto što samo sliči vinu, nešto što nije za upotrebu i nije na ponos vlasniku vinograda. Onda valjda možemo reći da je ‘vinjaga‘ ustvari ‘grijeh‘ ljudi. Vinjaga su djela koja ne služe na čast ni Bogu Stvoritelju ni ljudima koji su Božji stvorovi. Na takav ishod svoje brige oko vinograda, na sav trud i novce koje je uložio, vlasnik vinograda je doista burno i odlučno reagirao: srušio je sve što je izgradio oko vinograda. A sam vinograd je prepustio propadanju i divljini.

Na kraju prispodobe prorok Izaija pojašnjava tko je vinograd i tko je vinogradar: vinograd je izabrani židovski narod, a vinogradar je sam Bog. I nastavlja prorok Izaija: kad ljudi izabranog naroda ne žele živjeti po Božjem, to je ono rušenje svega što je bilo podignuto oko vinograda, Bog ih prepušta da svojim načinom života ljudi upadaju u velike životne nevolje. Ljudi jednostavno postaju nezadovoljni i sa samima sobom i sa svojim bližnjima.

Današnjom prispodobom Isus proširuje sliku vinograda: u njemu ne rade više sinovi, dakle članovi obitelji, nego je vinograd iznajmljen radnicima. To valjda zato jer Isus više ne računa samo s pripadnicima izabranog židovskog naroda – kako to čini prorok Izaija – nego s ljudima svega svijeta. Svi su ljudi po Isusu pozvani živjeti tako, najjednostavnije i najkraće rečeno: da ostavljaju ‘trag dobra‘. To je taj urod kojemu se nada ‘gospodar vinograda‘, a to znači sam Bog. Da se ostavlja trag dobra u svome životu. No, umjesto dobivanja dobrog uroda vlasnik vinograda trpi veliku štetu. Ne samo da ne dobiva ništa od uroda nego su i njegovi ljudi zlostavljani, pa čak i ubijeni. Vlasnik vinograda kao da ne shvaća svu zloću tih ljudi kojima je iznajmio vinograd pa šalje po očekivani urod sve nove i nove svoje ljude. Začuđujuće je da vlasnik vinograda nakon svih tih mučnih događanja i ubojstava ne kreće u kažnjavanje tih zlih ljudi. Umjesto toga on im šalje svoga sina s nadom da će valjda ti ljudi poštivati njegova sina. Dolazak vlasnikova sina potaknuo je ljude na konačno rješenje: ubijaju sina koji je trebao biti nasljednik svoga oca i postati vlasnik toga vinograda. Tako zločinom žele sebi priskrbiti ono što im ne pripada.

Valjda nam nije teško dokučiti da su ljudi koji uporno dolaze po plodove vinograda brojni starozavjetni proroci, od kojih su mnogi i mnogi bili proganjani, a neki čak i ubijeni. Sin vlasnika vinograda je ustvari Božji Sin Isus – koji je izbačen iz Jeruzalema i ubijen na brdu Kalvariji.

Na Isusovo pitanje ljudima koji slušaju ovu prispodobu: ‘što vlasnik vinograda treba učiniti‘ ljudi daju jasan odgovor: „Opake nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.“ Isus nastavlja kako se to sve događalo s izabranim židovskim narodom i da će zato Bog pozvati sve ljude da u svom životu žive tako da donose dobre plodove. Osobito nas kršćane Isus poziva da ga slijedimo tako da i mi ‘prođemo zemljom čineći dobro‘. Baš onako kako nas poziva i apostol Pavao u Poslanici Filipljanima: „… što je god istinito, što časno, što god pravedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je u srcu!“ I završava svoju Poslanicu riječima: „Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite, i Bog mira bit će s vama!“ Očito to što vrijedi za Filipljane, vrijedi i za nas.

Dakle, što smo čuli i naučili na vjeronauku, što svake nedjelje na sv. misi slušamo, to činimo, tako živimo – i Bog mira bit će s nama.