Ljudi nisu na prodaju jer pripadaju Bogu
29. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2020)
‘Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje‘ – poznata je Isusova izreka kojom je završilo današnje evanđelje. Što je to ‘carevo‘, mi bi danas rekli ‘što to pripada vlasti‘? Carevim bi se mogao prozvati novac kojim se procjenjuje vrijednost ljudskoga rada, pa se za rad dobiva plaća u novcu. Novcem se procjenjuju i zemaljska dobra koja se za novac kupuju i prodaju. Neki bi htjeli, a nerijetko u tome i uspijevaju, novcem ‘kupiti čovjeka‘, njegovo dostojanstvo i značaj. Najbanalniji primjer je da brojni trgovci moraju raditi nedjeljom jer im se plati ‘par kuna‘ više – doslovce ‘par kuna‘. I zato su svi oni koji nedjeljom idu u trgovinu sukrivci toga grijeha: kupnje čovjeka. Zašto? Pa da ne idu, ne bi se vlasnicima trgovina isplatilo imati nedjeljom otvorene trgovine. Jednostavno i istinito.
Tim novcem, tim zemaljskim dobrima, upravlja vlast neke države i za to postoje određena pravila i zakoni. U ta pravila i zakone spada i plaćanje poreza. Novcem od poreza podmiruju se javne potrebe i plaćaju državni službenici. Ovoj ekipi iz evanđelja, koja pita Isusa o plaćanju ili neplaćanju poreza, manji je problem bio porez… njima je problem bio Isus. A plaćanje poreza bila je za njih izvrsna prilika da se obračunaju s Isusom koji je svojim riječima i djelima privlačio sve veća mnoštva ljudi pa je bio ozbiljna konkurencija i farizejima i herodovcima – koji su sami sebe smatrali ‘kremom‘ društva.
Dobro je zapaziti kako Isusa nisu pitali oni sami, ni farizeji ni herodovci, nego su poslali svoje učenike. Naime, oni sami su imali već više puta iskustvo kako ih je Isus ili ismijao ili osramotio pred ljudima, pa ovaj puta nisu htjeli riskirati. Znate, po onoj poslovici ‘zašto kovač ima kliješta‘. Nisu se ni farizeji ni herodovci sami usudili doći k Isusu premda su smatrali da ovaj put imaju genijalnu zamku. Što god Isus odgovori, mora se nekomu zamjeriti.
Ako odgovori da ‘treba dati caru porez‘ farizeji će ga omalovažiti i ismijati pred narodom koji nije volio tuđinskog rimskog cara. To je za ljude iz naroda bio ogroman razlog: tuđa vlast. K tome nikome nije ugodno plaćati porez. Eh, bilo bi lako da je to bio problem samo ondašnjh ljudi, samo farizeja. Izgleda da je to problem i u našoj državi: dugo vremena bili smo pod raznim tuđim vlastima pa je bilo ‘u redu‘ te tuđinske vlasti zakidati. Teško se toga osloboditi i sada dok imamo svoju državu. Neću se dalje baviti tom problematikom u našoj državi – tko želi neka sam o tome dalje razmišlja.
Vratimo se mi evanđelju i razmišljanju o poruci ovog događaja. Ako Isus odgovori da ‘ne treba dati caru porez‘ herodovci će ga optužiti pred carem, dakle pred vlastima, da krši zakon i da buni narod. A ta skupina ljudi, ti herodovci, su se sasvim dobro snašli pod tuđinskom vlasti u čije je ime vladao kralj Herod. Zato se i zovu herodovci jer su podupirali kralja Heroda. Kad oni dojave Herodu što je Isus odgovorio, Herod će se već pobrinuti za Isusa. Zato su se farizeji i herodovci onako iz prikrajka radovali kako su se dobroj zamki domislili. Ovdje je potrebno reći da se inače te dvije stranke nisu slagale. Farizeji su govorili da tuđinska vlast jednostavno nema što raditi u izabranom židovskom narodu. Herodovci pak su bili pragmatični: kad je već ta vlast tu, onda će se oni toj vlasti prilagoditi. Ali su se za ovu priliku udružili da se riješe zajedničkog neprijatelja Isusa. Pa i kod nas su dvije naoko protivne stranke vrlo složne u donošenju zakona u Saboru. Eto, ništa novog pod Suncem.
No, ni ova naoko genijalna zamka nije Isusa oborila s nogu. Odmah im je rekao da zna kako ga tim pitanjem žele iskušati, a oni će i dalje ostati pri svome. Isus direktno ne odgovara na njihovo pitanje nego ih vodi tako da oni sami odgovore na svoje pitanje. Traži da mu pokažu novac. Na novcu je slika i natpis cara, dakle države. Isus kaže da onda ona treba njime upravljati. Ali nije novac ni jedina ni najveća vrijednost. Najveća vrijednost je onaj tko pripada Bogu, a to je čovjek kao Božji stvor. Zato je Isus u odgovoru dodao i ono što ga nisu pitali: ‘…a Bogu dajte Božje’. I zato se taj Božji stvor, zato se čovjek treba koristiti novcem – i svim materijalnim vrijednostima, što na neki način novac predstavlja – tako da čovjek ne bude povrijeđen, tako da čovjek ne bude oštećen u svom dostojanstvu. Čovjek se ne smije dati ni kupiti ni prodati. Tu bi se dalo navesti mnogo raznih primjera kad se to ipak događa, i ne baš tako rijetko, pa neka si opet svatko od nas malčice o tome razmisli. Možda i nešto na bolje promijeni.
Očito su svoje ljudsko dostojanstvo dobiveno od Boga Stvoritelja uspijevali živjeti kršćani grada Soluna, kojima apostol Pavao piše svoju Poslanicu. Čuli smo da je apostol Pavao zahvalan Bogu što kršćani Soluna žive ‘djelotvornu vjeru, zauzetu ljubav i postojanu nadu‘. Tako živjeti znači biti prepoznatljiv u svijetu kako onih apostolskih vremena tako i ovih naših koje mi sada živimo.
Sad je na nama red da budemo u svijetu prepoznatljivi po kršćanskom životu. Baš u ovom kriznom vremenu, kad su ljudi u strahu, medicina slabašna, potrebno je svjedočanstvo živjeti ‘djelotvornu vjeru, zauzetu ljubav i postojanu nadu‘. Jer mi ljudi smo, mi ljudi smo ono nešto veliko: Božji smo stvorovi. I to omiljeni stvorovi koji se slobodno zovu ‘djeca Božja‘. Djeca su najveća bliskost s roditeljima: od njih potječu. Veću bliskost s Bogom ne možemo izreći. Božja smo djeca.
