Samo dvije zapovijedi rješavaju sve

30. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2020)

Još nam je valjda u sjećanju događaj iz evanđelja prošle nedjelje kada Isus ne samo da nije izbjegao odgovor na provokativno pitanje ‘je li dopušteno dati porez caru ili nije‘ nego je svoj odgovor dopunio poukom ‘a Bogu dajte Božje‘. To ‘Božje‘ ustvari je sam čovjek. Čovjek pripada Bogu! Da bi čovjek mogao što više ‘pripadati Bogu‘ to je čovjek od Boga, svoga Stvoritelja, dobio upute kako živjeti. Po sebi je valjda normalno da Stvoritelj daje upute svome stvorenju, kao što i proizvođač daje upute za svoje proizvode. Mnoge od tih uputa ljudima izrečene su na način ‘zapovijedi‘. Valjda je svim odraslim kršćanima poznato da su ljudi preko Mojsija primili ‘Deset Božjih zapovijedi‘. Zbilo se to za vrijeme putovanja židovskog naroda iz egipatskog ropstva u slobodu ‘obećane zemlje‘. Dok su bili u egipatskom ropstvu Židovi nisu trebali imati neke zapovijedi jer su morali slušati zapovijedi svojih gospodara. Mi stariji se sjećamo izreke: ‘najlakše je raditi zapovjeđeni posao‘, jer onda ne moraš misliti što i kada. Ne znam da li ta izreka i danas vrijedi.

U tih deset Božjih zapovijedi tri govore kako se ljudi trebaju ponašati prema Bogu, a njih sedam kako se trebaju ponašati jedni prema drugima, svojim bližnjima, i prema materijalnim stvarima. Iz ovoga proizlazi jednostavni zaključak da je ljudima lakše ‘naravnati‘ se s Bogom negoli se ‘naravnati‘ sa svojim bližnjima.

Te jednostavne Božje zapovijedi postupno su se počele dopunjavati sve novim i novim zapovijedima pa ih se namnožilo na stotine. Evo jedan najjednostavniji primjer dopunjavanja treće Božje zapovijedi: ‘Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji‘. Dopuna pojašnjava ‘koji je to dan u tjednu…’ pa onda što znači to ‘svetkovati‘: što smiješ činiti, a što ne smiješ… pa onda sitničarenje što je teški posao, a što nije. Iz ovog jednog primjera može se već vidjeti kako su se mogle dopunjavati sve Božje zapovijedi. I više ih nije bilo samo deset.

Neke konkretne dopune Deset Božjih zapovijedi čuli smo već u 1. misnom čitanju iz Knjige Izlaska: „Ne tlači pridošlicu… ne cvilite udovice i siročeta… ako uzajmiš novca kome od moga naroda ne nameći mu kamata…“ Lako je zamijetiti da su to posve konkretni primjeri ponašanja prema svojim bližnjima u raznim životnim okolnostima, osobito onima teškim.

Zakonoznanac kojega susrećemo u današnjem evanđelju je bio upućen u Zakon, što nam i samo ime govori: zakonoznanac. I sigurno je napamet znao mnoge zapovijedi, možda čak i sve, ali je primjećivao da baš sve zapovijedi ne mogu biti jednako važne. Zato je Isusa pitao: „Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?“ Može biti da se je s Isusom htio malko ‘nadmudrivati‘, pokazati se da i on dobro poznaje Zakon po kojemu se Židovi moraju ravnati u svom životu, a može biti da je Isusa htio ‘iskušati’, kako i navodi evanđelist Matej.

Isus nije htio raspravljati, nije se htio s njim nadmudrivati, nego je iskoristio tu prigodu da sve ljude pouči o dvjema najvećim zapovijedima koje su sadržane u svemu što je napisao Mojsije i kasniji proroci. Pazimo: sve što je napisao Mojsije i starozavjetni proroci – a to znači cijela Biblija Starog zavjeta – može se izreći u samo dvije zapovijedi. Valjda smo svi vidjeli Bibliju, mnogi je valjda i kod kuće imaju, poneki valjda i ponekad čitaju, i znamo da je to podeblja knjiga, pa opet – sve što je u toj debeloj knjizi napisano stane u samo dvije zapovijedi: ‘Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga!“ Posve sigurno se i svi ljudski zakoni moraju, ili bi se morali, ravnati po ovim dvjema zapovijedima. Inače nisu dobri, inače nisu pravedni.

A sve zapovijedi: i onih deset, i onih nekoliko stotina dopunjenih, treba povezivati ‘ljubav‘. Ljubav je stvarnost koja prihvaća druge, prihvaća ih onakvima kakvi jesu. Apostol Ivan je zapisao u svom evanđelju nevjerojatno jednostavnu definiciju Boga: ‘Bog je ljubav‘. Bog ljubi sva svoja stvorenja, Bog ljubi sve ljude i baš zbog te ljubavi i u toj ljubavi im daje upute za život na zemlji kako bi taj život bio putovanje u sretnu vječnost neba. Bog ljubi dobre ljude i poziva ih da nastave biti dobri… Bog ljubi i zle ljude i poziva ih da se ostave svoje zloće. A pritom Bog poštuje ljudsku slobodu i izbor. Ljudskim riječima rečeno: Bog se veseli kad dobri ljudi ostanu dobri i još više se veseli kad zli ljudi ostave svoju zloću. To je Isus izrekao onom poznatom prispodobom da se pastir više veseli pronalasku jedne izgubljene ovce negoli onima koje se nisu izgubile. Pa i mi se više veselimo kad netko ozdravi od teške bolesti negoli smo bili veseli dok je bio zdrav. Zdravlje nam izgleda normalno pa se veselimo povratku zdravlja kod teško bolesnih ljudi.

U Poslanici apostola Pavla Solunjanima smo čuli njegovu pohvalu tamošnjim vjernicima što svoju kršćansku vjeru istinski žive. Postali su uzorom drugim kršćanima koji o njima s veseljem i ponosom pripovijedaju drugima. Da, lijepo je to. Lijepo je kad naši bližnji mogu o nama lijepo pripovijedati. Nije dobro ako nas kao vjernike drugi mogu kuditi pa se onda trebamo ispričavati: ‘je, a kakvi su drugi’. Doista, tko želi biti ‘najgori u svom mjestu‘: mora se podosta potruditi. A nikada zloća drugih, bližih i dalekih, ne može i ne smije biti opravdanje za moju zloću. Zloća svijeta je samo otegotna okolnost da mi kršćani teže živimo svoju vjeru i treba nam biti dodatni poticaj na još veću ljubav prema Bogu i bližnjemu svome.

No, pa osobna molitva, sakramenti, i osobito nedjeljna sv. misa sigurno su dobra pomoć, nadahnuće i jakost, da što više budemo prepoznati kao kršćani. Da budemo prepoznatljivi kao Kristovi ljudi, kao Kristovi učenici. Već sada na putovanju ovom ‘suznom dolinom‘ i onda za svu vječnost u radosti neba.