Dobra djela nam ne smiju uzmanjkati

32. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2020)

Više je pokazatelja koji nam posve jasno kazuju, makar i bez jedne jedine riječi, da se još jedna godina bliži svome kraju. Dani su sve kraći i hladniji, ubiru se jesenski plodovi, i već se mogu nabaviti kalendari za novu, nadolazeću godinu. Veći dio ove godine prolazi u jednoj neuobičajenoj atmosferi u kojoj svednevice slušamo i čitamo o opasnosti od zaraze novim virusom zbog čega je toliko toga drukčije negoli smo godinama navikli. Tu se čak niti medicinska struka posve ne snalazi: u prvim mjesecima širenja virusa bilo je govoreno kako maske ne štite od zaraze i da ih zato nema smisla nositi da bi sada tražili da svi nose maske. U svoj toj pandemiji straha teško se razabire glas onih koji kažu da ta zaraza ipak nije osobito opasna jer: doista se mnogi ljudi lako zaraze, puno manji broj zaraženih doista i oboli, a smrt je doista rijetka. I to umiru ljudi koji su oslabljenog organizma: zbog obične starosti ili neke druge teške bolesti ili više njih. U tim izvješćima je zanimljivo čuti kako su se mnogi zarazili: u kafićima i restoranima, u crkvi na vjenčanjima… jedino se nigdje ne spominje da se je netko zarazio u trgovačkim centrima: dakle bi to bilo najsigurnije mjesto u čuvanju od zaraze. A baš u trgovačke centre dolaze ljudi sa šireg područja negoli dolaze i u restorane i u crkve. Pa tko bude k nama u crkvu došao npr. iz Kotoribe ili Štrigove… a u trgovački centar dođe.

No usprkos svoj toj neizvjesnosti i strahu mnogo toga ide svojim uobičajenim ritmom: proslavili smo blagdan Svih svetih i na Dušni dan smo molili za naše pokojne. U tjednu pred nama proslavit ćemo našeg župnog zaštitnika sv. Martina koji nam već mnoga stoljeća šalje jednostavnu, a svima razumljivu poruku: pomogni ljudima u potrebi onako kako možeš. I ne trebaš ništa junačkoga činiti, samo budi bližnji  svojim bližnjima. Naime, ljudi su najvažniji, ljudi su najvredniji Božji stvorovi. To će nam osobito jasno doći do ušiju i srca u proslavi blagdana Božića, kojim slavimo nešto nevjerojatno, ljudski nepojmljivo: da je Bog postao i Čovjek.

Krajnji doseg ljudskog dostojanstva i vrijednosti dohvatili su ‘svi sveti‘, koje smo proslavili prošle nedjelje. Tada smo se podsjetili da su svi sveti jednostavno oni ljudi koji su postigli potpuni smisao i svrhu ljudskog postojanja, a to je: biti u trajnoj radosti s Bogom, Stvoriteljem i Spasiteljem čovjeka. A onda smo na Dušni dan molili za one koji su završili svoje zemaljsko putovanje, a još nisu postigli tu puninu vječne sreće. I sad se ozbiljni čovjek pita: kako živjeti ovo prolazno da ono vječno bude sretno? Dakle, ne smije nam jedino pitanje biti: kako živjeti da se ne zarazimo i ne obolimo od korone virusa, nego kako živjeti ovo prolazno da dosegnemo ono vječno sretno? Naime, očito je da postoji i vječno nesretni život jer je Isus rekao da će neki ljudi na kraju svoga zemaljskog života čuti doista strašne riječi: „Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni.“ Rekao je Isus i tko će to čuti te strašne riječi: svi oni koji nisu činili dobro svojim bližnjima.

Zato nam ova prva nedjelja poslije svetkovine Svih svetih nosi poruku o mudrosti života. Ta poruka nam je prenesena Isusovom prispodobom o ‘deset djevica‘ koje su bile pozvane na svadbu. Isus ne okoliša, Isus nije politički korektan, nije to ni ‘govor mržnje‘, ali je sasvim jasan i razumljiv: jedne djevice su bile mudre, a jedne su bile lude. Isus nije rekao da nisu bile dovoljno mudre nego baš da su bile lude. Eto svima nama na znanje da se ono što je zlo i loše doista tako mora i zvati: zlo i loše.

Za to pak se traži ‘mudrost‘. Danas se jako propagira i cijeni ‘znanje‘ kao vrlo poželjna stvarnost za život i rad. Pa se ljudi dive što sve mogu saznati, pa onda dakle i znati, uz pomoć modernih uređaja. No, odmah treba reći da znanje nije isto što i mudrost. Mudrost je dobra uporaba znanja, jer znanje se može i za loše upotrijebiti.

U čemu je mudrost i ludost ovih djevica u Isusovoj prispodobi o kraljevstvu nebeskom? Prvo treba zamijetiti da Isus uspoređuje nebesko kraljevstvo sa svadbom, a ne s nekim napornim poslom. Posve je sigurno da će svadba biti, samo nije sigurno kad će mladenac stići. Pa niti se danas na svadbama ne odvija sve u minutu točno, a kako onda ljudi nisu imali satove to je bilo još komotnije raspoloženje na svadbi. Djevice iz Isusove prispodobe imale su posebnu čast i privilegij da svečano dočekaju mladenca s upaljenim svjetiljkama. Pa i danas znamo koje je posebno raspoloženje kad se u mraku dovozi svjetlima ukrašena torta. No, umjesto radosti i svečanosti pet djevica je primijetilo da im se gase svjetiljke i da su tako iznevjerile očekivanja i mladenca i svatova. Zbog svoje nemarnosti i lakomislenosti nisu se dovoljno pripremile: nisu si uzele dodatnog ulja u posudi.

Stručnjaci za Sveto pismo kažu da je to ulje slika za dobra djela koja svaki čovjek mora imati na kraju svoga zemaljskog života. Jednom postane prekasno, jednom nema više prilika za činiti dobro. Najstrašnije je to da ti onda nitko više ne može pomoći: ili imaš ili nemaš?! Nitko od nas ne zna – i dobro je da ne zna – kad će doći naš trenutak prelaska iz ovog prolaznog života u vječni život. Ali je sasvim sigurno da će taj trenutak doći… i dobro će biti onda imati uza se ‘ulje dobrih djela‘. Ući ćemo na svadbu vječnosti.