Bog je strpljiv s ljudima

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(B-2020)

‘Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš‘ prve su riječi kojima je započelo današnje 1. misno čitanje. Prorok Izaija piše da to sam Bog govori prorocima, suvremenicima proroka Izaije, da takvu poruku prenose ljudima. Iz ovoga je razvidno da su Židovi bili u teškim životnim situacijama kad sam Bog potiče proroke da tješe narod. Izgleda da su već i ondašnji proroci posustali u održavanju nade među ljudima. Doista je situacija bila teška: narod je boravio u ropstvu, a to znači da su ljudi bili u vlasništvu svojih gospodara – robovlasnika – koji su im na sve načine određivali svakodnevni život: što moraju raditi i što ne smiju raditi, kamo moraju ići i kamo ne smiju ići. U krajnjoj liniji mogli su ih i prodati.

Ne podsjeća li nas to malčice na ovo sadašnje vrijeme, tzv. ‘novo normalno‘. I sada se određuje što moraš činiti i što ne smiješ činiti, kamo moraš i kamo ne smiješ ići. Još se jedino ljude ne prodaje, premda zatvaranje radnih mjesta i davanje državne milostinje umjesto zarađene plaće… i to nekako na to ‘miriše‘. A to je zapravo posuđeni novac koji će jednom trebati vratiti!

Prorok govori da Bog neće ostati samo na utješnim riječima njegovih proroka nego da će Bog i djelatno intervenirati. Za tu Božju intervenciju Bog poziva i ljude na suradnju: ljudi trebaju pripraviti putove i poravnati staze. Nije teško shvatiti da se tu ne misli na zemaljske putove i staze nego na putove i staze ljudskoga srca, ljudske nutrine. A tu uza sve moderne autoputove i asfaltirane ceste mogu biti mnogobrojne zapreke u ljudskim srcima. Tako se npr. božanske stvarnosti proglašavaju zastarjelima i neprimjenjivima u sadašnjim životnim okolnostima, a lako se prihvaćaju ljudske novotarije koje imaju ograničeni i rok trajanja i uspješnosti.

U toj zavrzlami života dobro je i utješno to što je Bog nevjerojatno strpljiv i uporan u odnosu prema ljudima. Vrijeme došašća nas podsjeća da je Bog toliko zauzet za ljude da je i sam Bog po Isusovom rođenju postao i čovjekom. Prorok Izaija se služi slikom dobrog pastira koji ‘pase svoje stado, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje‘. Drugim riječima Bog prati sve ljude u njihovim životnim okolnostima, takvima kakve jesu. Ni nas Bog u ovom ‘novom normalnom’ nije ostavio. A koliko su ljudi ostavili Boga … to neka svatko sam sebi odgovori.

Današnje evanđelje donosi pred nas vrijeme neposredno prije Isusovog dolaska među ljude. Isus je već među ljudima, odrastao je čovjek, samo se još nije predstavio ljudima kao očekivani Spasitelj. No, Ivan Krstitelj već govori mnoštvu ljudi koje se oko njega okuplja da za njim dolazi netko tako velik da mu on ‘nije dostojan odriješiti remenje na obući‘. A to su u ono vrijeme činili sluge svojim gospodarima – dakle Ivan priznaje da je on manji u odnosu prema Isusu negoli su sluge u odnosu prema svojim gospodarima. Danas se ljude ne zove slugama i gospodarima, no ipak se mnogi i mnogi tako ponašaju – one u politici je tu najlakše zamijetiti.

Čuli smo kako je i sama pojava Ivana Krstitelja budila zanimanje ljudi za njega: bio je odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; valjda se nitko tada nije tako odijevao. A i hranio se neuobičajeno: skakavcima i divljim medom. Tako je pokazivao veliku samostalnost i neovisnost o ljudima. Jedino je ovisio o Bogu koji ga je postavio u tu službu. Mi sada znamo da je tu službu potvrdio, zapečatio mučeničkom smrću od ruke kralja Heroda.

Velike životne teškoće imali su i prvi kršćani kojima apostol Petar piše utješne riječi, kako smo to čuli u današnjem 2. misnom čitanju. Naime, prvi su kršćani očekivali vrlo brzi Isusov drugi dolazak – obećani dolazak uskrslog Isusa. Očekivali su da će to biti još za njihova života. Osobito im je izgledalo da Isusa dugo nema jer su trpjeli razna progonstva, pa i mučeničke smrti. To je čisto ljudski: da nam u nevolji svaka pomoć sporo i presporo stiže. Prvi su kršćani htjeli čim prije zadobiti nagradu za svoj kršćanski život kao i što bržu kaznu za zle i zločeste ljude. Čudili su se da Bog tako dugo trpi zlodjela zlih ljudi: zašto to u svojoj velikoj moći ne skrati i zlikovce ne kazni? Ne tako rijetko i danas se mogu čuti slični prigovori na račun Božjeg djelovanja u svijetu.

I nije apostol Petar svoj odgovor ‘isisao iz maloga prsta‘ niti je to učinio po svojoj ljudskoj mudrosti – odgovorio je po nadahnuću Duha Svetoga. Odgovor je dosta jednostavan i poučljiv: Bog nije spor nego je strpljiv. Daje priliku zlim ljudima da uvide svoju zloću, da se za nju pokaju, pa da zamole i dobiju oproštenje. Apostol Petar je posve jasan: Bog hoće ‘da svi prispiju k obraćenju‘. I nije Bog takav bio samo u vrijeme prvih kršćana i apostola Petra… takav je Bog kroz cijelu ljudsku povijest: takav je Bog i danas prema nama ljudima. Apostol Petar kaže da dobrim ljudima sigurno neće propasti nagrada, a zlim ljudima daje se šansa za promjenu. U protivnom će sami sebi izabrati kaznu.

I nastat će silna, temeljita promjena: ‘nebesa će s trijeskom uminuti, počela se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti‘. Zanimljivo je zamijetiti da vrlo slično o svršetku ovoga svijeta govore suvremeni fizičari. Dakle, ogromna promjena svijeta i ljudi će se zbiti. No, po Božjem daru to neće biti sveopća propast nego sveopća promjena: nastat će nova nebesa i nova zemlja, gdje pravednost prebiva. To je poruka apostola Petra svim kršćanima, kako onima prvim tako i nama sadašnjim, tako i onima koji će živjeti ta vremena promjena. Poslanica završava riječima: „Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i besprijekorni, u miru.“ To je poziv i nama, danas i ovdje.