Pozvani smo uroditi: dobrim djelima za sretnu vječnost

5. USKRSNA NEDJELJA

(B-2021)

Većini od nas poznate su razne Isusove prispodobe kojima nam On, kao Bogočovjek, nastoji izreći po sebi neizrecive božanske stvarnosti. Neki bolje pamtimo jedne prispodobe, a neki pak neke druge – već prema tome kako je koga od nas, u dubini duše, neka prispodoba ‘zahvatila’. Sigurno nam je sada najlakše sjetiti se Isusove prispodobe od prošle nedjelje: u kojoj je on samoga sebe usporedio s dobrim pastirom. Pritom nas je podsjetio kako se dobri pastir ponaša prema svome stadu. Vrhunac zauzetosti za stado jest ‘davanje života’. Isus nije samo lijepo pričao nego je te riječi potvrdio na križu, a onda je uskrsnućem pokazao koja je nagrada takve žrtve iz ljubavi – vječni život.

U današnjoj prispodobi Isus sebe uspoređuje s trsom. Premda ne živimo u vinorodnom kraju ipak znamo što je trs, znamo i da na trsu raste više loza koje donose rod. Više roda donese ona loza za koju se vinogradar više brine: na razne načine. Neki postupci vinogradara mogu neupućenim ljudima, koji se ne razumiju u obradu vinograda, izgledati čudno, pa i grubo – osobito kad se loza obrezuje. Tko pak se razumije u obradu vinograda i sam će lako razumjeti i prihvatiti sve ono što vinogradar radi s lozom.

I sad smo došli do našeg ‘vinogradara – Oca nebeskog’, kako nam ga predstavlja Isus u današnjem evanđelju. I taj nebeski vinogradar čini s nama, lozama na trsu Isusu, ono što treba povećati urod. To su razne životne okolnosti u koje nas je Bog stavio i u kojima mi trebamo ostaviti trag dobra. Dobra djela našega života jesu naš urod na trsu Isusu. Da bismo što više ostavljali ‘trag dobra’ u svome životu moramo se nekad: ‘dati obrezati’. Moramo se odreći nekih stvarnosti koje bi nas mogle u tome omesti ili nas čak i posve spriječiti. Znamo također da se loza mora privezati uz neki nosač: nekad su to bili kolci, danas je to češće žica na betonskim stupovima. To je tzv. plantažni uzgoj. Tako i mi kršćani, koji smo loze na trsu Isusu, moramo biti ‘privezani’ za zajednicu vjernika koja nas podupire u činjenju dobra i koja nas može nositi u životnim teškoćama. Prvotna zajednica koja nas nosi i podržava u životu jest obitelj: tu jedni drugima radosti činimo većima i žalosti činimo manjima. Zato je loša zamjena za međusobne obiteljske odnose bijeg u nestvarni svijet Interneta. To može biti lepršavi, blještavi i bučni svijet, ali koji nestaje i prestaje isključenjem uređaja. Tužno je znati kako taj nestvarni svijet sve više postaje životna stvarnost mnogih i mnogih ljudi – i ne samo onih mlađe životne dobi. Ovaj veliki strah od moguće zaraze još više tome pogoduje. No, ljudi ipak polako otkrivaju da su sami makar su s mnogima internetski povezani. Jer aparat ne može biti zamjena za živog čovjeka. A već je na početku stvaranja zapisana Božja konstatacija da ‘nije dobro da čovjek bude sam’. A Bog, Stvoritelj čovjeka, valjda najbolje zna kakvog je čovjeka stvorio. Da, ‘biti sam’ nije dobro ni za tjelesno ni za duševno zdravlje ljudi.

Zanimljiva je i jaka Isusova tvrdnja u današnjem evanđelju: „Bez mene ne možete učiniti ništa.“ Oh, koliko toga ljudi čine bez Isusa. I izgleda da im dobro ide, da vrijedi tako živjeti. Dakako, bez Isusa se ne može učiniti ništa trajno vrijedno. Na nasljedovanje Isusa bili smo pozvani prošle nedjelje kad se Isus u evanđelju ljudima nudi za dobrog pastira, dakle za onoga koji će ih voditi u životu… voditi tako da taj prolazni život dosegne neprolaznu vječnost u nebu. Zanimljivo je zamijetiti kako mnogi ljudi odbijaju uskrslog Isusa kao vođu svoga života, a istovremeno dosta lako prihvaćaju vodstvo npr. političara koji ih lako pridobiju za životne vrijednosti koje oni sami mimo političara nisu cijenili kao vrijedne. Još lakše brojni ljudi daju se voditi po modi: frizure i odijevanje najprimjetljiviji su primjer: eto, strgane hlače nose i bogati ljudi koji si mogu kupiti desetke cijelih hlača. Dakle, moda te može voditi, ali Isus – e, on ne može. A moda je prolazna… Isus je vječan.

Pozorniji pratitelji medija primijetili su koliko je medijske galame podigla jedna propovijed na sv. misi koju je prošle nedjelje prenosila televizija. Propovjednik je rekao da na slijedećim izborima kršćani ne izabiru one koji ništa ne drže do kršćanskih vrijednosti. Pa to bi trebalo biti normalno. Evo primjera iz života: nitko neće pozvati na neku proslavu onoga kuhara koji kuha samo nekakva egzotična jela koja nitko od uzvanika neće moći jesti. Pa neka je ne znam kako razvikani kuhar… on ipak nije kuhar za nas.

Isus danas kaže da će njegovi ljudi, a to su kršćani, donijeti mnogo roda ako njegove riječi ostanu u njima. To pak valjda znači da trebaju živjeti onako kako je Isus govorio i kako je i on sam činio dok je kao čovjek među ljudima boravio. Najjači i najpoznatiji širitelj Isusovih riječi i djela jest apostol Pavao. Znamo da je prije toga bio vrlo zauzeti progonitelj kršćana da bi u dramatičnom susretu s uskrslim Isusom postao jednako revan navjestitelj toga Isusa. Danas smo u 1. misnom čitanju iz Djela apostolskih čuli kako je naišao na vrlo ozbiljne prepreke u propovijedanju: ljudi mu nisu vjerovali. Prvi kršćani Jeruzalema jednostavno nisu vjerovali da se je progonitelj Savao iskreno obratio i postao apostol Pavao. Mislili su da se samo pretvara, da ‘glumi’ kršćanina i apostola, kako bi lakše ušao u njihovo društvo, i tako upoznao što više kršćana i onda ih uhitio i odveo u tamnice. No, Bog se pobrinuo da Pavao nađe dobrog posrednika, apostola Barnabu, koji ga je uveo u društvo kršćana. Barnabu su poznavali kao iskrenog Isusovog navjestitelja pa su onda povjerovali i u njegovo svjedočenje o istinskom obraćenju progonitelja Savla u apostola Pavla.

To je i nama koji redovito sudjelujemo u nedjeljnim sv. misama poziv i poticaj da budemo ‘Barnabe’ nekome od naših bližnjih da nam se lakše pridruži – najprije na nedjeljnoj sv. misi, a onda i u kršćanskom življenju svoje svakodnevice.