Ljubav može puno, ljubav može sve
6. USKRSNA NEDJELJA
(B-2021)
Nakon što se je u evanđelju pretprošle nedjelje Isus ljudima ponudio da ih kao dobri pastir vodi kroz život tako da to bude putovanje prema sretnoj vječnosti, a onda nam je u evanđelju prošle nedjelje rekao da njegovi ljudi moraju ostati s njim povezani kao loze na trsu, da bi donijeli roda. Danas nam Isus govori o velikoj, najvećoj stvarnosti koja treba povezivati ljude s ljudima – a to je ljubav. Ljubav je na djelu i kad dobri pastir vodi ovce, ljubav je na djelu i kad vinogradar vodi brigu o lozama na trsu. I danas Isus govori da je ljubav njegova poveznica s Ocem nebeskim, i odmah zatim dodaje da je najveća ljubav među ljudima davanje života.
To davanje života iz ljubavi može biti trenutno: umiranjem, a može i dugo, dugo trajati: trošenjem života za bližnje. I ta dva prepoznatljiva načina ljubavi Isus je spojio: najprije je kroz trideset godina živio za ljude. Isus je cijeli svoj život potrošio da ljudima posvjedoči ljubav: riječima i djelima, a onda je smrću na križu to posvjedočio do krajnjih ljudskih granica. Božja ljubav ide još i dalje, mnogo, mnogo dalje: kroz uskrsnuće umrlih daruje se vječni život.
No, na našem putovanju ovim svijetom do uskrsnuća za vječnost treba živjeti tu ljubav na konkretan i prepoznatljiv način. E, tu razni ljudi imaju razne prilike i razne neprilike tu ljubav živjeti. Ona se počinje živjeti najprije u obitelji: i to već prvog dana od rođenja kao ‘korisnici ljubavi’, kao ‘uživatelji ljubavi’, da bi postupno, rastom i dozrijevanjem, sve više postajali ‘pružatelji ljubavi‘. Bez konkretne ljubavi tek rođena djeca ne bi preživjela niti jedan jedini dan: smrzla bi se. Važno je zamijetiti da ljubav roditelja prema djeci nije teška premda je često zahtjevna i naporna. Eto tako smo došli i do ljubavi između supružnika: svi oženjeni i sve udate znaju iz iskustva koliko i radosti i napora biva u njihovoj međusobnoj ljubavi. Tu onda dolazi prijateljska ljubav, pa ljubav prema životinjama, stvarima i poslovima. Te sve ljubavi imaju izvor u neizrecivoj i nevjerojatnoj ljubavi Božjoj prema ljudima i svemu stvorenom.
Važno je čuti Isusove riječi da ga njegov Otac ljubi. A kad se sjetimo da je taj Isus umro u groznim mukama na križu i da nije bio čudesno spašen iz te situacije, onda nam ta Očeva ljubav prema Sinu nekako ‘potamni‘… kao da je iznevjerena. Pa stvarno su ljudi dobacivali Isusu na križu: „Ako si Sin Božji, siđi s križa! Siđi pa ćemo ti vjerovati.“ Ne znamo ‘što bi bilo, kad bi bilo‘ da je Isus sišao s križa, no možemo pretpostaviti da bi se ljudi vjerojatno više iznenadili i začudili negoli što bi mu povjerovali. Jer već bi oni nešto našli što bi mu zamjerili pa bi i dalje odbijali njegove riječi. Čuli smo kako je Isus rekao: „Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ Da, Isus toliko ljubi ljude da i svoj život žrtvuje za njih. Zato je uistinu porazno, daleko, daleko od Božje ljubavi, kad ljudi pobačajem žrtvuju svoju djecu: jednostavno zato da bi njima samima život bio lagodniji. Dosta često gledam ma televiziji emisije o životinjama: i biva zadivljujuće s koliko brige i upornosti te životinje podižu svoje mlade. Nerijetko su životinje spremne boriti se do smrti da sačuvaju živote svoje mladunčadi.
I pri kraju današnjeg evanđelja Isus nam kaže: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime.“ Čujemo li mi to dobro: Bog je nas izabrao za kršćane, a nismo mi izabrali njega?! I povjerio nam je pronositi ovim svijetom radosnu vijest o Božjoj ljubavi prema ljudima. Sportskim rječnikom rečeno: mi smo Božja reprezentacija među ljudima. Od raznih sportaša često čujemo kako im je na ponos i čast što predstavljaju svoju zemlju. Pa već je i školskoj djeci ponos i čast zastupati svoju školu, ili makar i samo svoj razred u nekom natjecanju. I oni koji prate sportske događaje budu vrlo ljuti na one sportaše koji se ne žele odazvati u reprezentaciju, i na one koji se u reprezentaciji dovoljno ne trude.
Dakle, mi smo Božji reprezentativci u prenošenju radosne vijesti o neizmjernoj Božjoj ljubavi prema ljudima. U tom poslu mi kršćani imamo potporu samoga Boga. Isus je rekao ‘da će nam Bog dati štogod zaištemo u njegovo ime‘. Ovo nam valja dobro razumjeti. Očito nije dovoljno u molitvi nebeskom Ocu samo spomenuti Isusovo ime, a sve drugo da bude ‘po našem‘. Pa i kad mi spomenemo nečije ime imamo u mislima neku dotičnu osobu, sa svim njezinim karakteristikama: vrlinama i manama. Znamo o čemu ta osoba najradije priča, što voli jesti i piti… i takvom je prihvaćamo. Baš tako i moliti u ‘ime Isusovo’ znači u molitvi prihvatiti sve Isusove riječi i djela, sve životne vrijednosti koje je živio Isus. A Isus je volio ljude, potrošio je svoje godine života za ljude, na kraju je i život dao za ljude. To pak onda znači da ni naša molitva u ‘ime Isusovo’ ne može biti sebična i od Boga uslišana. Jer ‘sebična molitva nije molitva u ‘ime Isusovo’ nego molitva u ‘moje ime’. Tu pak onda nema Isusove garancije iz današnjeg evanđelja u Božje uslišanje.
Zato smo pozvani, iz nedjelje u nedjelju, na sv. misama, u susretima s uskrslim Isusom sve bolje i sve više upoznavati toga Isusa da bismo tako onda mogli sve više moliti u ‘ime Isusovo’. Danas smo tu… budimo tu i slijedeće nedjelje.