Rođena je naša zajednica – Crkva – da oglašava božanske stvarnosti

D  U  H  O  V  I

(B-2021)

U ovo naše vrijeme, na svim jezicima svijeta sa samo jednom riječi napokon dočekala bi se s velikim olakšanjem vijest da je prošla ugroza od zaraze najpoznatijim virusom novoga doba: Covidom-19. S jednako toliko olakšanja apostoli su dočekali silazak Duha Svetoga kojega im je obećao uskrsli Isus. Naime, nakon grozne i sramotne Isusove smrti na križu apostoli su bili u velikom strahu da se i njima to isto ne dogodi. Onda su nakon uskrsnuća kroz četrdeset dana povremeno bili obradovani Isusovim ukazanjima – najčešće nedjeljom. I kad su očekivali neko moćno djelo uskrslog Isusa, jer ako mu ni smrt nije mogla nauditi onda je Isus očito moćan. No, umjesto toga on se nenadano uzdigao u nebo i više ga nisu očima vidjeli. Mi sad znamo da je to trajalo samo deset dana, no apostoli nisu znali koliko će dugo trebati čekati Isusovo obećanje da će im poslati Branitelja. Zasigurno su im to bili dugi, najduži dani u životu. Znamo valjda iz vlastitog iskustva da i nama dani idu nevjerojatno sporo kad nešto ili nekoga važnoga čekamo.

Sad nam je lakše razumjeti zašto je pisac Djela apostolskih napisao: „Kad je napokon došao dan Pedesetnice,…“. U tu samo jednu riječ napokon ugurana je sva neizvjesnost i sve iščekivanje tih dugih deset dana. Uskrsli Isus im je obećao Silu odozgo. Ali kad će to biti i što će to biti, to je za apostole posve nepoznato. Malo prije smo čuli da je Sila Duha Svetoga bila tolika da su je i ušima čuli i očima vidjeli. Očima su gledali vatrene jezike, a ušima su slušali silan šum. No, tu nije završila sila Duha Svetoga, nije se prepoznavala samo u spektaklu očiju i ušiju. Ta je sila zahvatila i nutrinu ljudi: kako samih apostola tako i onih koji su bili oko apostola. Dogodilo se čudo razumijevanja ljudi različitih jezika i naroda. Da je to istinsko čudo znamo po tome da se nerijetko ne razumiju ljudi istoga jezika i naroda, čak iste kuće i obitelji.

Apostoli od strašljivaca koji se zatvaraju od straha pred ljudima postaju neustrašivi i gorljivi navjestitelji veličanstvenih djela Božjih. Već dugo vremena u našoj se suvremenosti zbiva nešto posve obrnuto: poslije primanja sile Duha Svetoga u sakramentu krizme ti se krizmanici u velikoj većini udaljuju od uskrslog Isusa: koji je i za njih i na njih poslao Duha Svetoga. To se zbiva valjda zato što je to primanje bilo samo izvanjsko, samo spektakl za oči i uši. A onda po svršetku mise krizme slijedi još spektakl za nepca koja su se počastila odabranim jelima i pićima. Ukratko, sve je ostalo samo na površini. Onako nekako kao što i internetsko prijateljstvo nestane kad se uređaj ugasi. Porazno je ako takvo postupanje krizmanika i njihovih obitelji smatramo normalnim.

Apostol Pavao nas u Poslanici Galaćanima poziva da to ne bude normalno, da to ne smije biti normalno. Jer, kaže on, po primitku Duha Svetoga trebali bismo nastojati i živjeti po djelovanju i sili Duha Svetoga. Pa on navodi neke konkretne primjere koji su plod života po Duhu Svetom: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, blagost, uzdržljivost. Teško da bi bilo tko od nas nešto od toga prekrižio i izbacio kao nepotrebno i nepoželjno u životu ne samo kršćana nego i ljudi općenito.

Apostol Pavao navodi i neke druge konkretne primjere kad se ne živi po nadahnuću i djelovanju Duha Svetoga: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžba, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Da je život po djelovanju Duha Svetoga jednostavniji i mirniji vidi se već i po tome što tu apostol nabraja osam konkretnih primjera, a kad se živi mimo djelovanja Duha Svetoga apostol nabraja petnaest konkretnih primjera, dakle skoro duplo. Dakako da bi se i jednih i drugih primjera dalo nabrojiti još podosta. Stvarno čovjek mirnije živi s Bogom negoli bez Boga. Mirnije živi i petkom i svetkom.

A sve je počelo s Isusom koji apostolima obećaje poslati Duha Branitelja, Duha Istine. Da, jedan te isti Duh Sveti u različitim ljudima i u različitim prilikama života djeluje na različite načine. To djelovanje ovisi: i o prilikama života i o ljudima kojima se taj Duh daje s njihovim sposobnostima i s njihovom spremnošću da te svoje sposobnosti upotrijebe na odgovarajući način. Poznata je ona priča da noj pred opasnošću gura glavu u pijesak. Ne slažu se svi stručnjaci zbog čega noj tako čini, ali je poruka ove prispodobe jasna: tako se ne izbjegava opasnosti koja prijeti. Također je mnogima poznato da se životinje u divljini primire kad im prijeti opasnost od grabežljivaca. No, kad na livadi dođe kosilica ili na njivi kombajn, to ih ne spašava.

Tako i ljude ne spašava neaktivnost u raznim životnim prilikama i problemima. Puno je korisnije svoje sposobnosti upotrijebiti u danim prilikama: bilo da se problemi riješe bilo da se teškoće lakše nose. Nerijetko i bolesnicima ne možemo baš nešto jako pomoći, ali im možemo svojom blizinom mnoge tegobe olakšati, učiniti manje teškim. Konačno ni Isus nije ljude, pa ni svoje apostole, poštedio životnih teškoća nego je i sam kroz teškoće prolazio. Prošao je i kroz najtežu muku: smrt, koja poništava sva ljudska nastojanja i planiranja u životu. No, onda je uskrsnućem pokazao i posvjedočio da sve teškoće pa i sama smrt nisu konačni pobjednici, nisu konačni rezultat ljudskoga života. Eto, zato nam Isus šalje Duha Svetoga da tu stvarnost možemo vjerom prihvatiti i riječima i životom u svijetu svjedočiti.