S nama i u nama Uskrsli svijetom hodi

T I J E L O V O

(B-2021)

Danas je Tijelovo. Kad kažemo ‘tijelo‘ onda znamo da je to nešto što ima oblik, veličinu i težinu: može se opipati, izmjeriti i izvagati… i zauzima neki prostor. Jednostavno, tijelo je neka opipljiva stvarnost. Uz tijela postoji i duhovna stvarnost: dobrota, ljubav, opraštanje. I ta duhovna stvarnost postaje opipljiva kad se pretvori u djela. Koliko li smo samo puta pomislili u sebi ili i naglas rekli nekome tko puno i lijepo pripovijeda… a malo ili nimalo od toga lijepoga čini: ‘daj prijeđi s riječi na djela… čini to što pričaš‘.

I baš to nam govori današnja svetkovina Tijelova: da Bog ljudima ne samo lijepo priča nego je lijepe riječi utjelovio: postao je jednim od ljudi – utjelovio se. Zbilo se to prije 2021 godine u Nazaretu, a ljudima je postalo tjelesno vidljivo u Betlehemu. Tu je Bog postao i Čovjekom i tako se spustio na razinu ljudskih očiju i ušiju, moglo ga se je i dotaknuti.

Punih trideset godina nije se znalo da dječak i mladić iz Nazareta nije samo čovjek već netko mnogo, mnogo više: Bogočovjek. Onda je kroz tri godine privukao pozornost i znatiželju mnogih ljudi s onih prostora. Uz mnoštvo usputnih pratitelja, koji su ga pratili iz znatiželje i čuđenja, okupio je oko sebe i dvanaestoricu muškaraca koji su ga pratili i tako izbliza, kroz pune tri godine, slušali mnoge zanosne i poučne riječi, a nerijetko i gledali čudesna djela. No, svojim riječima i djelima Isus je mnogima i ‘stao na žulj’, ugrozio im ugled pred mnogima… pa su ga nastojali ‘eliminirati’.

I ti Isusovi protivnici nisu imali puno uspjeha tako dugo dok se nisu poslužili ‘politikom’. Optužili su pred vlastima Isusa da želi silom promijeniti vlast. A Isus je samo želio promijeniti ljude, i to ne silom nego ljubavlju. Ne promjenom zakona nego promjenom srca. Jer kad se promijene ljudi, kad se u svojoj nutrini promijene na bolje, onda se i život mijenja, onda svijet postaje ljepši i život bolji.

Znamo kako je završio Isusov zemaljski život: smrću na križu. I tri dana je zloća i mržnja bila pobjednica nad ljubavi i dobrotom. Za sve Isusove prijatelje tri duga i preduga dana. Bili su to dani žalosti i straha. A onda je nastao iznenadni obrat: uskrsnuće Isusovo sve je izmijenilo. Najprije je ljude  dobrano iznenadilo, ma ne samo iznenadilo nego baš začudilo. Isusovi neprijatelji su se ustrašili i debelo platili lažne svjedoke da prošire laž da je Isusovo mrtvo tijelo ukradeno iz groba, a ne da je uskrsnulo. A prijatelji su nakon pedesetodnevnog straha, nadahnuti i ojačani silom Duha Svetoga postali hrabri navjestitelji svih tih događaja iz Isusova života. Apostol Petar je najprije počeo od radosnih i zanosnih događaja: od Isusovih riječi i djela, preko teške muke i sramotne smrti, do veličanstvenog uskrsnuća. I to: razglašavati ljudima postao im je zadatak, obveza koju su dobili od uskrslog Isusa. I mi smo dionici te poruke, ali ne samo kao radoznali slušatelji nego kao daljnji prenositelji. I, evo, baš današnja tijelovska procesija je jedno vidljivo prenošenje poruke uskrslog Krista. Pritom prenošenju ove vidljive poruke i taj je uskrsli Isus s nama. Zapravo On je glavni premda baš i nije jako primjetljiv. Posvećena hostija u pokaznici, koju danas svečano nosimo i pratimo u procesiji, istinska je nazočnost toga uskrslog Isusa.

A kad procesija završi… bit će to unutar jednoga sata, e onda ćemo mi sudionici ove procesije trebati razglašavati tu poruku uskrslog Isusa. Moramo je razglašavati riječima i djelima, primjerom svoga života. Prvotno se to mora odvijati u obitelji: ponajprije roditelji svojoj djeci. Još je valjda bolje ako su tu i djed i baka u istoj službi: svojim unucima prenositi vjeru u uskrslog Isusa, prenositi je riječima i djelima: svojim životom.

Znamo da je većina sadašnjih kršćana bila na krstu u najranijoj djetinjoj dobi: od par mjeseci života pa do dvije-tri godine. I tada su, na krštenju, roditelji i kumovi krštenika najprije izrekli svoju vjeru, a onda su obećali da će i krštenike odgajati tako da i oni budu vjernici uskrslog Isusa. Naravno, to odgajanje i uvođenje u vjeru odvija se prikladno životnoj dobi krštenika. Da to baš uvijek ne uspijeva u najboljoj mjeri pokazuju pojedini kandidati za prvu pričest, koju uglavnom primaju u trećem razredu osnovne škole, dakle s desetak godina života, a ne znaju ne samo moliti nego se niti valjano prekrižiti. To je jasni pokazatelj da to niti kod kuće ne čine. Tko se doma križa i moli taj ne mora na vjeronauku razmišljati s kojom rukom i kamo… na koje rame prvo.

Da, da, stvarno vjera ne završava izlaskom iz crkve, završetkom procesije, primanjem sakramenta krizme već su ti događaji pomoć i potpora da se kršćanski živi. To bude nerijetko na čuđenje svijeta: kad se nedjeljom ima volje i vremena za sudjelovanje u sv. misi, kad se nedjeljom ne ide u trgovinu, pa čak ni onda ako nam je baš toga dana nešto ponestalo… da se ne psuje, ne krade… i da se pomogne tamo gdje moje sposobnosti mogu pomoći. I ništa više, to je sve na ovom svijetu. Tako malo, a tako puno. Zanimljivo je kako se ljudi jako, neki i pretjerano, brinu za materijalna dobra ovoga svijeta, dobra koja će jednom posve sigurno ostaviti… a malo ili nimalo se ne brinu za svoju dušu koja neće nikada umrijeti nego će vječno živjeti. Bog je po Isusu došao k nama, postao je jednim od ljudi, ne da bi se pravio važnim i moćnim već da bi nam pokazao da nam je u vječnost stići. I u vječnosti sretnima biti. Zato nas nije jednom pozvao pa ostavio, nego želi s nama biti i kroz život putovati. Danas smo to i očima vidjeli i ušima čuli.