Vječne i vremenite vrednote nisu iste
25. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2021)
Poznata dvanaestorica Isusovih učenika, koji su poslije dobili naziv i službu apostola, već treću godinu putuju s Isusom putovima Palestine. Posjetili su mnoga mjesta, gradove i sela, slušali su zanosne Isusove riječi i gledali su brojna čudesa koja je Isus činio: na prirodi i ljudima. No, oni su još uvijek u duši, u svojoj nutrini, ostali samo ljudi koji ljudskim mjerilima vrednuju život. Događaj opisan u današnjem evanđelju jasno nam pokazuje da su kao Isusovi učenici usvojili, naučili malo gradiva u svom trogodišnjem školovanju.
Naime, Isus im govori o svojoj žrtvi za ljude, o žrtvi koja će završiti ubojstvom, ali žrtvi koja će ipak na kraju dobro završiti: uskrsnućem. No, oni kao da nisu slušali što im Isus govori. Slušali jesu, ali čuli nisu. Dogodilo se ono što se nama ljudima dosta često događa: sluša se samo ušima … misli su nam negdje drugdje. O temi o kojoj Isus govori oni uopće nisu razmišljali. Znao je Isus kako je govor o trpljenju, muci i smrti težak za ljudske uši pa je zato o tome učenicima govorio dok je nasamo s njima putovao… daleko od očiju i ušiju mnoštva ljudi koji su ga redovito pratili.
Očito su i učenici tu temu o kojoj Isus govori vrlo površno slušali… onako: kroz jedno uho unutra… kroz drugo uho van. Mali propuh u glavi. Dvanaestoricu Isusovih učenika zanimalo je nešto drugo: ‘tko je najveći’? I nisu se usudili Isusu reći o čemu su raspravljali jer valjda ih je bilo sram priznati da raspravljaju o tome tko je najveći nakon što im je Isus govorio da će trpjeti i biti ubijen. A za ljudsko shvaćanje to doista nije nešto veliko i poželjno. Valjda se još malko sjećamo evanđelja prošle nedjelje kad je apostol Petar rekao Isusu da mu se to ne smije dogoditi, pa ga je Isus oštro ukorio.
Premda se dvanaestorica nisu usudila Isusu reći o čemu su putem raspravljali, Isus je znao temu njihove rasprave. Nije im ništa prigovorio nego im je pokazao drukčiju, pravu ljestvicu ljudske veličine. Čuli smo da je ta ljestvica okrenuta posve naglavačke u odnosu na ljudska mjerila. Da netko bude stvarno ‘prvi’ treba ustvari postati ‘posljednji’. Takva naopaka ljestvica vrednota o kojoj Isus govori ništa ne vrijedi ako se računa samo sa zemaljskim, samo s prolaznim životom. Takva ljestvica vrednota, o kojoj Isus govori, može vrijediti samo onda ako se računa s vječnim životom. To je ono uskrsnuće o kojem je Isus govorio učenicima dok su nasamo prolazili putovima Galileje. No, nevolja je u tome što uskrsnuće slijedi tek nakon trpljenja i smrti. Pa zapravo sve vrijedno u ljudskom životu i nastaje samo po trpljenju i zalaganju. Razni prečaci kojima ljudi nastoje postići sreću nerijetko budu promašeni. Valjda najlakše primjetljivi, i ujedno najpogubniji primjer takvog promašaja u ljudskom životu jest uzimanje droge. Tu se događa da kratkotrajni bajni učinak droge redovito završava upropaštenim ljudskim životima. Droga ljude najprije odvede u ‘raj’, a onda ih strovali u ‘pakao’. Malo je drogeraša koji su doživjeli nekakvu starost.
Mali pakao priređuju i ljudi jedni drugima kad među njima zavlada ‘zavist i svadljivost’, kako to piše apostol Jakov u svojoj Poslanici. Tamo vlada nered i svako zlo djelo. Apostol Jakov piše i o puno ljepšoj strani života kad među ljudima vlada ‘mudrost odozgor’. Nije nam valjda teško shvatiti da tu on misli na ‘mudrost od Boga’. I onda pri kraju današnjeg odlomka Poslanice navodi neka događanja među ljudima kad se oni odreknu Boga i Božjih mjerila i vrednota. Čuli smo: ništa dobro, ništa lijepo, ništa poželjno.
A Knjiga Mudrosti, čiji smo kratki odlomak slušali u današnjem 1. misnom čitanju, govori kako ljudska zloba i pokvarenost čak želi i napakostiti dobrim ljudima. „Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj.“ Umjesto da nastoje nasljedovati dobre ljude, ti zlobni ljudi maltretiraju dobre ljude. Tu svoju zlobu još i opravdavaju da će oni na taj način pomoći dobrim ljudima da se Bog za njih zauzme pa će tako dobri ljudi od samoga Boga biti potvrđeni kao dobri. Slične riječi govorili su brojni ljudi i Isusu dok je na križu visio: ‘neka ga Bog spasi ako je on Božji Sin’. Kao što bi ljudski očevi spašavali svoje ljudske sinove.
Mi se u našoj župi danas posebno spominjemo i slavimo Žalosnu Gospu koja je svjedočila poniženju i muci svoga Sina, najboljeg od najboljeg. Marija nije mogla spasiti svoga Sina od poniženja, muke i smrti, mogla je samo pratiti ga i svojom nazočnošću svjedočiti mu svoju ljubav i privrženost pa i onda dok ga mnogi izruguju i muče. Tako je i ona na svoj način patila i žalostila se. Zato se i brojni vjernici širom svijeta toj Žalosnoj Gospi utječu molitvom kad su u životnim stiskama i nevoljama.
Neka Žalosna Gospa i nas podrži svojim primjerom i zagovorom da možemo i kroz teškoće i nevolje svoga života s nadom i vjerom putovati prema sretnoj vječnosti.
Gospa Žalosna – moli za nas.
