Došašće je vrijeme strpljivog iščekivanja

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(C-2021)

Prošle smo nedjelje zakoračili u došašće i tako ujedno i u novu crkvenu liturgijsku godinu. U toj godini ćemo na sv. misama, osobito nedjeljom i blagdanima, pratiti Božje djelovanje u svijetu i među ljudima, zabilježeno po prorocima. Pritom ćemo često trebati podosta osobnog napora u razmišljanju i Božjeg nadahnuća kako bismo u tim spisima prepoznali poruku za nas, ljude našeg vremena.

Neobično je bilo čuti u evanđelju prošle nedjelje kako na početku jednog novog razdoblja Isus govori o svršetku, o konačnom svršetku svijeta, vremena i ljudi. U tom Isusovom govoru možemo i trebamo prepoznati  Isusov poziv da i ovo novo započeto razdoblje: živimo vrijedno i ozbiljno kako bismo i na svršetku razdoblja našega prolaznog života na zemlji imali što vrijedno prenijeti u vječnost neba.

U ovo naše vrijeme, koje je jako obilježeno strahom od zaraze poznatim nam virusom i koje je zbog toga opterećeno mnogim ograničenjima, ugodno je bilo slušati utješne riječi starozavjetnog proroka Baruha: „Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće…“ i zatim nastavlja porukom kako će uskoro ljudi živjeti sretno. Prorok navodi konkretne ondašnje nevolje: ‘neprijatelj je odvodio ljude pješice’. Drugim riječima hod je bio naporan. Prorok nastavlja ‘a vraćat će ih nošene u slavlju’, dakle bez napora.

Eh, s koliko nade i želja i svi mi očekujemo radosnu poruku: da je završilo vrijeme opasnosti od zaraze i da su ukinuta brojna ograničenja. Očekivanja židovskog naroda su  se ispunila: vratili su se u svoju domovinu. Valjda će se jednom ispuniti i naša očekivanja. Čim prije, to bolje.

A ispunjenje očekivanja židovskog naroda nije išlo željenom brzinom: prohujale su mnoge godine i stoljeća, izmijenile su se mnoge generacije ljudi. I zato su bili potrebni brojni proroci koji svojim djelovanjem nisu dali da u narodu posve zamre vjera u ostvarenje Božjeg obećanja. Mnoge i mnoge generacije su prošle, a da nisu dočekale obećano. No, vjera i nada u ispunjenje Božjeg obećanja nisu posve nestale.

Jedan od poznatijih proroka staroga zavjeta bio je Ivan, koji je zbog krštenja mnogih ljudi dobio i nadimak Krstitelj. Današnje evanđelje donosi povijesne podatke njegova djelovanja. Umjesto za nas uobičajenih navođenja godina – od kada do kada se nešto događalo – evanđelje spominje ondašnje vladare, velike i male. Tako evanđelje navodi rimskog cara Tiberija, pa upravitelja Galileje Poncija Pilata… i vjerske poglavare: Anu i Kajfu. Mogli bi reći da su to ‘kalendarski podaci’ onoga vremena. Poznato je, kako smo to čuli, i iz koje je obitelji došao Ivan: otac mu se zvao Zaharija. Dakle je nemoguće zanijekati Ivana Krstitelja kao povijesnu osobu na prijelazu iz Staroga zavjeta u Novi.

Evanđelje navodi i što je Ivan činio: ‘obilazio je svu okolicu jordansku i propovijedao je obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha‘. Pojednostavljeno rečeno: tko je po Ivanovim propovijedima prepoznao svoju grešnost, došao je k njemu na krštenje, u vjeri da će mu tako grijesi biti oprošteni. Od toga velikog mnoštva valja su neki došli na krštenje i samo zato ‘jer su drugi išli’. Pa nešto slično se sigurno i danas zbiva: neki roditelji krste djecu samo zato jer to i ‘drugi čine’ i zato poslije krštenja lako zanemare daljnji odgoj i rast u vjeri njihove djece. Nedjeljna sv. misa svakako jest – ili bi barem mogla biti – znatna pomoć u tom rastu i sazrijevanju u vjeri: i roditelja i djece. Takva duhovna priprema, u koju spadaju nedjeljne sv. mise i sakramenti ispovijedi i pričesti, a ne samo kupnja božićnih ukrasa i darova, dobra je, najbolja je priprema i za slavlje blagdana Božića. Tko se ovih dana malo ozbiljnije osvrne oko sebe lako može zamijetiti da u brojnim božićnim ukrasima jednostavno nema Isusa, a njegovo se rođenje slavi. Priprema se i kiti za Božić… a Glavnoga nema. Tko za Božić ne slavi Isusovo rođenje, on može razne ukrase postavljati tijekom cijele godine. Nema ozbiljnog razloga da to čini baš za Božić.

Tu vrijedi priključiti se molitvi apostola Pavla kako smo je čuli u njegovoj Poslanici Filipljanima. Čuli smo kako se apostol Pavao moli za vjernike grada Filipa koji žive vjerno po evanđelju. Oni su od samih početaka svojeg prihvaćanja kršćanske vjere, koju im je svojim propovijedanjem donio apostol Pavao, ozbiljno nastojali vjernički živjeti. Apostol se  raduje što vjernici grada Filipa i dalje napreduju u kršćanskom životu, pa se nada da će takvi moći stupiti i pred Boga kad završi njihov zemaljski život. A, sviđalo se to nama ili ne sviđalo, svaki naš proživljeni dan na ovome svijetu – u radostima i teškoćama, u uspjesima i neuspjesima – jednostavno je korak bliže kraju zemaljskog života i početka vječnosti.

Pa kako god se radujemo završetku opasnosti od zaraze poznatim nam virusom i povezano s time prekidu brojnih ograničenja, tako se još više možemo radovati tome na nas po završetku našega zemaljskog života – zbog neke bolesti ili zbog velike starosti – pri prelasku u vječnost uskrsli Krist prepozna kao svoje ljude. Onda je sve na ovome svijetu imalo smisla, onda je i naše postojanje postiglo svoju svrhu – vječni život. I vrijeme došašća nas na to poziva i u tome nam pomaže ako ga ozbiljno živimo. Unatoč nevoljama kršćanin ne smije klonuti. On vidi nadu u izlazu iz nevolja, on razmišlja pozitivno uzdajući se u Boga koji neće razočarati. Tu se otkriva veličanstvena vjera.

To je nekako u raskoraku s našim vremenom. Ovo naše došašće u suvremenom svijetu odmah se po medijima, okićenim ulicama, trgovima i trgovinama pretvara u božićno vrijeme. Tako je ubijeno, tako biva poništeno samo došašće kao vrijeme iščekivanja i nade. Kako nešto iščekivati, kako se nečemu nadati – kad je već sve tu? Zasljepljuju nas božićni nakiti, zaglušuju nas pozivi na božićnu kupnju. Tek onaj kršćanin koji se bude spremno zaustavio, mirno disao i pustio da vrijeme na trenutak bude posvećeno Bogu, osjetit će mir. Došašće je prilika za vježbu u strpljivu iščekivanju. Može se primijetiti kako se danas u mnogoj djeci ubila želja, jer sve što požele odmah im je ispunjeno i više ne mogu željeti – pa to već imaju. Skoro i prije nego su pravo poželjeli. I tako opet, i tako opet. Nema želje, nema iščekivanja – sve je odmah tu: na internetu ili u kući. Probajmo ovo došašće proživjeti u strpljivosti i iščekivanju.