Radosno je znati da nas Bog prati

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(C-2021)

Nedjelja radosti naziva se 3. nedjelja došašća. Pažljiviji slušatelji mogli su malo prije čuti porijeklo toga naziva: misna čitanja današnje nedjelje pozivaju na radost! Poziv na radost najprije nam je uputio starozavjetni prorok Sefanija, a onda je to dvaput učinio i apostol Pavao u svojoj Poslanici Filipljanima. Uzrok ili razlog te radosti nije u tome što je na ovome svijetu sve bajno. Mnogo je događaja i razloga da ne možemo živjeti bezbrižno. Uostalom, kad su to ljudi živjeli bezbrižno? Svako vrijeme, svaka generacija ljudi imala je, pa i sada ima, svoje radosti i svoje probleme. Razlog radosti je u tome što je i u takvom svijetu Bog prisutan i to ne kao pasivni promatrač nego kao aktivni sudionik. Aktivnost Božja prepoznaje se u pozivu ljudima da prihvate njegova nadahnuća i da poduprti Božjom snagom ta nadahnuća pretvaraju u konkretna djela. U svojoj slobodi čovjek može to sve odbijati: neko vrijeme ili do konca života.

Problemi današnjice izgledaju veći valjda zato što nam mnogi mediji u trenutku prenose događanja širom svijeta. Ono što se zbiva bilo gdje u svijetu praktički se odmah razglasi po cijelome svijetu. Pritom nam više zapne za oko i uho ono loše što se negdje dogodi. Pa i mnogi od nas vjerojatno najprije prate ‘crnu kroniku’, loše vijesti: o nesrećama, o bolesti, o umrlima. Dobre vijesti, uspjesi ljudi, sretni događaji većinom budu tek kasnije objavljeni. Već u slijedećem tjednu svatko od nas može to provjeriti.

Razlog radosti na koju nas pozivaju današnja misna čitanja nije u lijepoj stvarnosti ovoga svijeta nego u vjeri da i taj i takav svijet nije napušten od Boga. Bog ljubi čovjeka i trajno ga poziva da odgovorno upravlja svijetom i da se prema bližnjima odnosi s ljubavlju. Tako smo čuli posve konkretne pozive Ivana Krstitelja što je ljudima činiti, a mogli bismo ih izreći u jednoj rečenici, u samo tri riječi: bližnjima biti bližnji. Pojedinim skupinama ljudi – carinicima i vojnicima – Ivan daje konkretne primjere za njihovo zvanje, za njihovo djelovanje.

Malo prije smo čuli kako je djelovanje Ivana Krstitelja, njegove riječi i djela, pobudilo u ljudima pomisao da bi možda on mogao biti onaj najavljeni i dugo očekivani Božji Pomazanik – Krist. Jer mnogo se toga u Ivanovom djelovanju poklapalo s najavom brojnih starozavjetnih proroka o načinu djelovanja očekivanog Spasitelja. Ivan Krstitelj je doista bio neustrašiv u propovijedanju tako da je ne samo obične ljude nego i samoga kralja pozivao na obraćenje. Ovo posljednje, zamjeranje kralju, stajalo ga je života. I danas se vlasti uzrujaju kad im se nešto prigovori.

Veliki Ivan pokazao se silno malenim. Kad su ga pitali ‘je li on Krist koji ima doći ili da drugoga čekaju’, Ivan im je jasno odgovorio ‘da on nije Krist i da stvarno trebaju drugoga čekati’. A onda je rekao da je taj drugi koji za njim dolazi tako velik da mu on sam nije dostojan odriješiti remenje na obući. U to su doba bogataši imali sluge koji su ih obuvali i izuvali. Dakle, je Ivan u odnosu na Krista manji negoli je sluga prema svome gospodaru.

Ivanovo propovijedanje potaknulo je mnoge ljude na pitanje ‘što im je činiti’? Pažljivom uhu valjda nije promaklo da Ivan ne postavlja neke velike, osobito ne neke pretjerane zahtjeve. Preporuka je vrlo jednostavna i lako razumljiva: „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.“ Pa to stvarno nije pretjerani zahtjev. Zaštitnik naše župe sv. Martin, čiji je kip na našem glavnom oltaru, nam to posve zorno prikazuje: polovicu svoga plašta daje promrzlom siromahu. U tom trenu nije mu mogao bolje pomoći, ali kako je mogao – tako mu je pomogao. Brzo i konkretno. Napretkom standarda većina ljudi našega vremena nisu potrebni takvih pomoći: niti su gladni niti su goli.

Mnogi ljudi našega vremena potrebni su buđenja i potpore o smislu života. Ova brojna ograničenja druženja ljudi u naše vrijeme, a zbog opasnosti od zaraze poznatim nam virusom, nekako nas nukaju na pitanja o smislu takvog života koji se mora jako ograničiti od druženja s ljudima. A mi smo ljudi društvena bića. Svake godine osobita radost budi se s približavanjem Božića. Božić doista u ljudima budi radost jer je Isusovim rođenjem u ovaj svijet ušla nova nada, novi život. Zato je posve neobično uz blagdan rođenja djeteta Isusa stavljati nekakvog djeda božićnjaka ili djeda mraza. To je ustvari jedan te isti nepostojeći, a izmišljeni lik kako bi se zamijenilo Isusa čije rođenje slavimo.

Ovih dana slušamo kako je Europska unija htjela zabraniti spominjanje Božića. Neka se umjesto čestitanja Božića jednostavno čestita ‘blagdan’. No, pa blagdan čega ili koga?  Ako nije blagdan Isusova rođenja, onda nije blagdan ničega. A tko se srami čestitati Božić, pa neka onda ne čestita ništa. Jer onda je taj dan doista ništa, odnosno onda je taj dan običan dan kao i svi drugi dani jedne godine. Nedajmo se zavesti pomodarstvom u kojem je praznina već slavimo Božić u kojemu je punina.

Dobra priprava za vjerničko slavlje Božića bit će i adventska ispovijed u slijedeći petak. To je prilika da grijehe utopimo u Božjoj ljubavi koji nam besplatno oprašta. Ono – besplatno!