Biti s Isusom, više ne može

5. KORIZMENA NEDJELJA

(C-2022)

Ne znamo kako su se farizeji i pismoznanci ponašali nakon što im je Isus prispodobom o milosrdnom ocu i rasipnom sinu odgovorio zašto se druži s ‘problematičnim ljudima‘ – konkretno carinicima i grešnicima. Da ih pozove na promjenu, jer pred Bogom uvijek imaju šansu, kao što je rasipni sin imao šansu pred svojim milosrdnim ocem. Danas smo u evanđelju čuli da se ni farizeji ni pismoznanci nisu umorili od vrebanja na Isusa. Događaj opisan u današnjem evanđelju davao im je, po njihovom mišljenju, veliku šansu da konačno napakoste Isusu.

Isus je bio okružen velikim mnoštvom ljudi koji su zanosno slušali što je Isus govorio. I odjednom je nastala gužva i gungula: neki ljudi dovode k Isusu ‘ženu zatečenu u preljubu’. A židovski Zakon je bio jasan: preljubnice treba kamenovati do smrti. I nisu ni farizeji ni pismoznanci bili u nedoumici ‘što trebaju učiniti’. Isus je trebao biti u nedoumici što da odgovori.

Ako odgovori da ju treba kamenovati, to onda znači da ne donosi ništa novoga, da je to već odavno napisano i na snazi. I što ga onda tolika mnoštva ljudi imaju slijediti i slušati? Ako pak odgovori da ju ne treba kamenovati, onda je Isus u nevolji, onda je on u ozbiljnom sukobu sa židovskim Zakonom. Zakonom koji je po Božjem nadahnuću napisao sam Mojsije, najveći autoritet Staroga zavjeta. Dakle se Isus protivi samome Bogu!

Farizeji i pismoznanci su se vjerojatno već radovali da su konačno doskočili Isusu. I kad se Isus umjesto jasnog odgovora sagnuo i počeo prstom pisati po tlu, u njima je porasla sigurnost da su pred velikom pobjedom nad Isusom. Zato nisu mogli dopustiti Isusu da se tako lako izvuče iz škripca, pa su navaljivali neka im odgovori.

I čuli su odgovor pobjednika. Čuli su odgovor kojim su oni bili poraženi: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ I nije Isus nakon tih riječi prijekornim pogledom tražio tko će to prvi učiniti nego se sagnuo i nastavio je pisati po zemlji. Uzgred rečeno: koju bi basnoslovnu cijenu postigao Isusov rukopis da je pisao po nečemu trajnom. Ovako je njegov rukopis na tlu bio brzo izbrisan. Tako da ne znamo što je to Isus na zemlji napisao.

I odjednom se situacija izmijenila: nitko više ne traži ženinu smrt, nitko ne dohvaća kamenje da ženu kamenuje… nego ljudi su se počeli razilaziti – počevši od starijih. Stariji su znali da imaju više svojih grijeha, jednostavno zato jer su duže na ovom svijetu, pa su stigli više grijeha počiniti. Oni glasni i uporni tražitelji ženine smrti odlaze pokunjeni i u tišini. A mnoštvo je valjda bilo začuđeno i radosno kako je Isus riješio jako neugodnu situaciju.

Sigurno je i žena bila pokunjena i posramljena što je pred tolikim mnoštvom ljudi otkrivena njezina grešnost, ali je sigurno bila i sretna što nije doživjela sudbinu koju joj je namijenio židovski Zakon. Posramljeni vlastitim grijesima ljudi je nisu osudili. Nije je osudio niti Isus jer On doista ljudima donosi veliku novost, radosnu vijest: Bog je Otac koji ljudima oprašta grijehe. Isus se drži duha Zakona, a ne slova Zakona. A duh Zakona je čuvati ljudsko dostojanstvo i ne uništavati čovjeka. Zato je Isus rekao ženi: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“

Takvim Isusom posve je oduševljen apostol Pavao kad piše: „Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista.“ Pavao nije umišljen niti ohol, zna on da još nije postigao savršenstvo, ali dok prihvaća i putuje kroz život s Isusom, budućnost mu je krasna: ‘nagrada višnjeg Boga’. Božju svemoć i ljubav prema ljudima starozavjetni prorok Izaija iskazao je drukčijim slikama, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju: ‘put će napraviti u pustinji, a staze u pustoši’. Dakle što ljudima ne uspijeva Bog će im podariti. Sve su to različiti izrazi iste Božje ljubavi prema ljudima. Tu ljubav prvi je iskusio već Adam kada je odmah nakon grijeha čuo Božje obećanje Spasitelja koji će onoj zmiji koja ga je namamila na grijeh ‘satirati glavu’. To ‘satirati’ znači da se neće dogoditi odjednom nego će se to zbivati u svim generacijama ljudi. Mi smo sad ta generacija kada s vjerom u Isusa Krista putujemo ovim svijetom.

Ne znamo do kada će to naše putovanje trajati, ali po vjeri znamo da će nas Božja ljubav uvijek pratiti. Pri tom putovanju ovim svijetom možemo mnogo toga pretrpjeti, možemo mnogo toga i izgubiti – pa i sam život – ali nas Bog neće ostaviti nego po uskrsnuću u vječni život uvesti. Danas tjedan, u nedjelju Cvjetnice, slušat ćemo s koliko su radosti i oduševljenja ljudi dočekali Isusa dok je ulazio u Jeruzalem. Mnogi iz toga razdraganog mnoštva kasnije su tražili Isusovu smrt i nisu znali da će ta smrt biti pokazatelj, ustvari dokaz, beskrajne ljubavi Božje prema ljudima. Uskrsnućem Isusovim ta je ljubav potvrđena kao nepobjediva. I mi smo od Boga ljubljeni – i ja, i ti.