Hodati s Isusom kroz život, neprocjenjivo društvo
4. USKRSNA NEDJELJA
(C-2022)
Neuobičajeno je kratko bilo današnje evanđelje: samo četiri rečenice. No, ne bismo se mogli potužiti da smo malo toga čuli. Svoje učenike, nas kršćane, Isus naziva ‘svojim ovcama’. Mi u ovim našim krajevima baš i nemamo nekog većeg iskustva s ovcama, jer tek tu i tamo netko ima ovce. Kad se govori o ovcama vjerojatno najčešće pomislimo na veće ili manje stado vrlo sličnih životinja.
O svojim ovcama, nama kršćanima, Isus govori: da ga slušaju, on ih poznaje i one idu za njim. Ići za Isusom očito znači nastojati živjeti po onome što je Isus učio i kako se je među ljudima ponašao. Takav život ima i svoj nastavak: Isus im daje vječni život. Pritom je važno zamijetiti da takav život kršćana, dok žive na ovome svijetu, nije za njih bez opasnosti: jer netko želi te ljude ‘ugrabiti iz Isusove ruke’. Drugim riječima: želi se Isusove ljude, nas kršćane, odvratiti od življenja po vrednotama kršćanske vjere. A živjeti po kršćanskim vrednotama stvarno nije lako… nije lako ali je jako plodonosno. Tamo gdje se živi po vrednotama kršćanske vjere, tamo ljudima nije loše… tamo gdje se živi po vrednotama kršćanske vjere, tamo je ljudima dobro, jako dobro. Jer takvi su kršćani sposobni radije sami podnositi teškoće i nepravde života negoli da oni budu uzrok teškoća i nepravdi za druge. Kršćanski život ne poznaje egoizam nego altruizam, ne samo briga za sebe nego i zauzetost za dobro drugih.
O tome nam pripovijeda i svjedoči događaj opisan u današnjem 1. misnom čitanju iz Djela apostolskih. Dvojica apostola s velikim uspjehom propovijedaju o uskrslom Isusu. Kod prvog susreta u sinagogi bili su nazočni uobičajeni subotnji posjetitelji. Nešto slično kao kad bi na našu uobičajenu nedjeljnu sv. misu nenajavljeno došao neki biskup ili sam papa. Bili bi nazočni samo oni vjernici koji i inače dolaze nedjeljom na sv. misu. Taj prvotni susret u sinagogi se tako razglasio da se na slijedeći susret ‘zgrnuo gotovo sav grad’. I pred tim velikim mnoštvom apostoli su napravili pogrešku, ‘političku pogrešku’. Naime, umjesto da pohvale ljude što su se u tako velikom broju okupili, apostoli su im prigovorili da su ‘odbacili riječ Božju’ koja se trebala najprije njima navijestiti. Nazvao sam to ‘političkom pogreškom’ jer političari ne bi tako govorili ljudima. Oni pripovijedaju ljudima ‘ono što žele čuti’. Jer, kako da prigovaraju onima od kojih se nadaju biti izabrani?! Političari prigovaraju onim drugim političarima, ali ne i ljudima od kojih se nadaju biti izabrani.
I zato što Židovi odbijaju riječ Božju, apostoli su se počeli obraćati poganima, jednostavno onima koji nisu Židovi. To pak je obradovalo pogane: radovali su se da Bog računa i s njima; radovali su se da Bog i njima po Isusu nudi vječni život. I onda su i jedni i drugi, i Židovi i pogani, po okolnim mjestima pripovijedali što su čuli u sinagogi od apostola. Za Židove je to bila prevelika i nepodnošljiva uvreda: osobito za ‘ugledne bogobojazne žene i prvake gradske’. I nisu se oni samo rasrdili tako da nisu htjeli više imati posla s ovom dvojicom apostola nego su poduzeli otvoreni ‘progon’ – izbacili su ih iz svoga kraja.
Apostoli su se sjetili što im je Isus jednom rekao da trebaju učiniti tamo gdje ih ljudi ne budu htjeli primiti: ‘otresite prašinu sa svojih nogu’. I apostoli Pavao i Barnaba to su i učinili: ‘otresli su prašinu s nogu protiv njih i odu u Ikonij’. Drugim riječima: kad nas vi ne primate… idemo mi k drugima. I u tom propovijedanju apostoli su bili vrlo uspješni: vjera u uskrslog Krista proširila se po cijelome svijetu sve do naših dana. I mi smo plod toga apostolskoga djelovanja.
No, i danas propovijedanje uskrslog Krista nailazi na mnoge poteškoće i protivljenja. To se vidi i po tome da se ‘filtriraju’ vijesti o događajima među kršćanima. Uz uobičajeno predbacivanje da su ‘kršćanske vrednote’ neprikladne i zastarjele vrednote koje ne pašu u suvremeni način življenja, neusporedivo se više ističu negativni događaji među kršćanima negoli se piše i govori o pozitivnima. Čak se nerijetko zabranjuje prenošenje kršćanskih vrednota i isticanje kršćanskih znakova – križeva – na javnom mjestu. Dakle, smiješ reklamirati, isticati, svoje proizvode: voće i povrće, strojeve i aparate, zastave tzv. duginih boja… ali ne smiješ isticati križ na kojem je raspeti Isus jasni dokaz Božje ljubavi prema ljudima. Poprilično je čudnovato da se mnogi kršćani s tim mire kao da je to normalno… i što se tu može. Pa, nije normalno i mora se to i može mijenjati. Isus nam danas jasno kaže da nas nitko ne može istrgnuti iz njegove ruke. Možemo se mi sami istrgnuti i nekima drugima prikloniti.
A apostol Ivan u Knjizi otkrivenja piše što je Bog namijenio onima koji ustraju uz Isusa, dobrog Pastira. Nadahnut Duhom Svetim Ivan je vidio u vječnosti velika mnoštva ljudi koji su došli u vječnost iz ‘nevolje velike’. U toj vječnosti Bog će ljudima ‘otrti svaku suzu s očiju njihovih’.
Da, tako je to. I mi sada u ovozemaljskom životu putujemo kroz nevolje, velike i male, da bi nam budućnost koja je vječnost postala sretna. Jedini je uvjet i ujedno pomoć: da u životu slijedimo Isusa kao Dobrog Pastira.
