Posve se založiti na zemlji da bi se živjelo u vječnosti

5. KORIZMENA NEDJELJA

(B-2011)

Kroz ovih 2.000 godina kršćanske povijesti posve sigurno je bilo puno ljudi poput ‘Grka‘, o kakvima pripovijeda početak današnjeg evanđelja. Podsjetimo se: Neki Grci su došli na hodočašće u Jeruzalem. U razgovoru s Filipom ti su ljudi saznali da je on Isusov učenik pa su mu jednostavno rekli: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.“ Iz te njihove zamolbe je očito da su ti ljudi već podosta toga čuli o Isusu, naročito o njegovim čudesima, pa su se valjda nadali da bi i oni mogli biti svjedoci nekom Isusovom čudu. Lako si možemo zamisliti zašto su ti Grci trebali Filipovu pomoć da dođu do Isusa: jer tada nije bilo televizije pa da bi u Dnevniku više puta vidjeli Isusovu sliku… i da bi ga onda sami mogli prepoznati među mnoštvom ljudi koje je često pratilo Isusa. Zato su zamolili apostola Filipa da ih on dovede do Isusa. Malo je teže domisliti si zašto je onda apostol Filip prenio njihovu molbu apostolu Andriji, pa su onda njih obojica došli do Isusa. Možda je Isus upravo bio usred neke važne raspre i govora pa je to bilo nekako neugodno prekinuti… pa su išla dvojica… tako je ipak lakše.

Što je Isus govorio prije ne znamo, ali sad je izrekao poprilično neobične riječi, osobito neobične ako se pomisli da je trebao pokušati te ‘Grke’ privući k sebi, među svoje pristaše. Umjesto da ih pokuša privući nekim lijepim obećanjima, Isus govori poprilično opore riječi o smrti, o gubljenju života da bi ga se sačuvalo, i o služenju ljudima. Zanimljivo je da se u daljnjem tijeku događaja ‘Grci‘ više i ne spominju pa ne znamo što se s njima dogodilo: budući da se više u evanđelju ne spominju možemo si domisliti da su vjerojatno otišli ne doživjevši ništa od čudesa o kojima su ranije slušali i zbog kojih su se za Isusa zainteresirali.

Zato sam i rekao na početku propovijedi da kroz svu kršćansku povijest ima takvih i sličnih ‘Grka’, a to zapravo znači da ima ljudi koji su zainteresirani samo za Isusova čudesa u ljudskom životu: kako bi oni sami bili oslobođeni briga i patnji, zalaganja i napora. Jer mnogi ljudi stvarno govore: ‘Pa što će nam Bog, kakva korist od njega, ako jednako patimo, ako smo jednako bolesni i doživljavamo neuspjehe kao i oni koji za Boga ne mare’? To je za mnoge ljude onda posve ‘beskoristan Bog’. Zamisli: čak ti još taj Bog nešto zapovijeda i nešto brani!

Da, istina je: Bog nešto čovjeku zapovijeda i nešto mu brani, ali to ne čini zato da pokaže čovjeku ‘tko je gazda‘ nego zato da čovjek postigne konačni smisao i svrhu svoga posto-janja, koja je Bogu, čovjekovu Stvoritelju, svakako dobro poznata. A Bog čovjeka shvaća tako velikim i tako ozbiljnim suradnikom – ne suparnikom – da mu daje partnersku slobodu u izboru svojih postupaka. Oni koji poznaju pravila igre šaha znaju kolike su upravo milijunske mogućnosti kombinacija u igranju i to samo na 64 polja i sa 32 figure. I u toj šahovskoj igri se raspoznaju razna ‘otvaranja’, pa ‘slijed igranja’ i na kraju prepoznatljivi ‘završeci’. A sve na samo 64 polja i sa 32 figure. Koliko tek onda ljudski život ima mogućnosti, koliko bogatstvo različitosti u darovanim nam sposobnostima koje možemo koristiti u različitim prilikama i neprilikama, s ovakvim i onakvim ljudima, u tolikim danima, mjesecima i godinama života. I najzamršenija šahovska igra je samo ‘blijeda sjena‘ jedne ljudske stvarnosti.

A ljudska je stvarnost da bez napora i muke nema ni uspješnog posla ni uspješnog života. Inače mi ljudi nismo baš za to spremni i nismo za to oduševljeni. Mi ljudi bismo htjeli puno toga, ako može i sve, bez muke i napora. Zato postoji ‘brza hrana‘ koja se zgotovljena kupi i bez tanjura, žlice ili vilice, onako ‘s nogu‘ pojede; malo više vremena i pripreme treba za hranu koja je tako pripremljena da se je u njezinom pakiranju odmah može kuhati ili peći… Sjetimo se također reklama o učenju jezika: ‘engleski bez muke‘… pa onda mršavljenje uz ‘dijetu bez muke‘. I tu bi se dalo štošta toga takvoga i sličnoga nabrojati. I uistinu to ne bi bilo loše kad bi to stvarno bilo moguće bez posljedica za čovjeka – ali ne ide to tako jednostavno i lijepo. Od brze hrane ljudi se debljaju isto kao i ubrzo nakon mršavljenja uz ‘dijetu bez muke’… čak se i ‘bez muke’ naučeni jezik brzo zaboravi ili se riječi pobrkaju, pa onda ljudi loše ili krivo govore i razumiju… a pojedine političare onda i mediji ismijavaju…

A ljudski život je prevelika vrednota da bi ga se moglo olako shvatiti i neodgovorno živjeti – osobito zato što je on neponovljiv na zemlji, a predviđen za vječnost. Govoreći o ljudskom životu Isus govori, na prvi pogled, paradoksalne riječi: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“ Ljudsko iskustvo kroz milijune godina govori da čovjek uistinu ne može sačuvati život na ovome svijetu… može ga produžiti, ali ne i sačuvati: svatko mora umrijeti. A to što Isus govori da treba ‘mrziti svoj život na ovome svijetu da bi ga se sačuvalo za vječni život’ zapravo je poziv da se u životu ‘ne šparamo’, da ne čekamo uvijek da ‘netko drugi’ napravi posao umjesto nas i za nas… Isus danas kaže da on neće odustati od svoga posla: svjedočenja Božje ljubavi prema ljudima pa makar ga to stajalo života. Isus ne misli da je volja njegova nebeskog Oca da on bude osuđen i ubijen. Očeva je volja da on svijetu navijesti i posvjedoči Očevu ljubav pa i onda kad ljudi to ne budu prihvaćali do te mjere da će ga ubiti.

Ne tako davno moglo se pročitati kako je jedna majka odbila liječenje zračenjem jer je bila trudna pa da ne bi tom svom začetom djetetu naškodila, da ga ne bi pobacila. I rodila je zdravo dijete, a ona je doskora doista umrla. U komentarima na tu vijest velika, velika većina ljudi je bila zadivljena njezinom žrtvom za dijete. Dakle, ta majka nije htjela umrijeti nego je htjela roditi zdravo dijete – i ona od toga nije odustala makar je to nju stajalo života.

Eto, tako svi mi možemo biti zadivljeni Isusovom žrtvom života na križu zato da bismo mi ljudi mogli zadobiti život u vječnosti. Isusovo uskrsnuće koje se već dogodilo, i naše uskrsnuće koje će se jednom zbiti, jest nagrada za sve žrtve koje čovjek živi sve dotle: da cijeli život postane žrtva kako bi sva vječnost bila sretna. Eto na to nas Isus poziva i svojim primjerom i potvrđuje svojim uskrsnućem. Ta radosna vijest odjekuje ovim svijetom već 2.000 godina kršćanske povijesti. I mi smo njezini dionici.