Budimo bližnji potrebnome

15. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

Pri susretu s prijateljima i znancima nakon pozdrava: dobro jutro, dobar dan, dobra večer, uobičajeno je pitanje: ‘kako si’? I uglavnom ne očekujemo neke posebno zanimljive odgovore na to pitanje. Zato je bilo neobično i neuobičajeno pitanje nekog zakonoznanca Isusu: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ kako smo to čuli u današnjem evanđelju. I danas rijetko tko od ljudi, pa i od praktičnih kršćana, postavlja takvo pitanje: „Što mi je činiti da život vječni baštinim?“ I danas bi to bilo neobično i neuobičajeno pitanje za veliku većinu ljudi. Pitanja su posve drukčija: „Što trebam činiti da bolje i ljepše živim? Što trebam činiti da budem zdrav i da mlađe i ljepše izgledam.“ U raznim reklamama svakodnevno se nude razni odgovori i preporuke.

Jedan od pokazatelja postavlja li si netko ovo neobično i neuobičajeno pitanje je: kako se živi nedjelja. Naime, nedjelja bi trebao biti posebni i privilegirani dan u tjednu kad si čovjek uzme vremena da samog sebe doživi kao jedno stvorenje drukčije od svih drugih stvorenja. Nedjelja bi trebala biti dan kad čovjek zastane od posla i pogleda, slikovito rečeno, ‘navigaciju svoje duše’. Da vidi, da razmisli: gdje je, tko je, čiji je? Eto, nedavno smo zakoračili već u drugu polovicu ove godine, dakle vrijeme nam brzo prolazi, pa ima smisla već i zbog toga zastati i pronaći se: gdje sam i u što sam utrošio tu polovicu godine. Druga polovica godine neće ništa dulje trajati. Dakle, vrijedno je stati i razmisliti. Ovih dana moraju stati i razmisliti naši osmaši: što će, kako i kamo nakon završetka Osnovne škole. Odabir će imati dugotrajne posljedice. Iz raznih okolnosti taj prvotni odabir se nerijetko mora i može mijenjati, prilagoditi se novonastalim životnim prilikama. A naš odabir za što živimo ima još dugotrajnije posljedice: i za prolazni i za vječni život. Dakako, i taj naš odabir za što živimo može se tijekom života mijenjati: neki put zato što se mi mijenjamo, postajemo zreliji i mudriji ljudi, a nekad nas neke druge okolnosti, neovisno o našim željama, prisile na promjenu.

Isus nije komplicirao u svom odgovoru zakonoznancu: „U Zakonu što piše? Kako čitaš?“ Znao je Isus da je taj čovjek upućen u Zakon, zato ga evanđelje i zove zakonoznanac, upućen je u pravila po kojima se treba živjeti da bi se živjelo po pravilima Božjeg stvorenja. I znao je čovjek stvarno kako treba živjeti, nije trebao dugo razmišljati. Ukratko: ‘ljubiti Boga iznad svega i bližnjega kao sebe samoga’!

Da, tako to bude među nama ljudima: mnogo toga ljudi znaju u teoriji, na riječima, lijepim riječima, ali životna praksa ne slijedi te riječi. I onda si ljudi pronalaze razna opravdanja i isprike da pokriju taj nesklad teorije i prakse: onoga što znaju i onoga što čine.

Zakonoznanac je mislio da zna kako ljubiti Boga iznad svega i to ga nije nešto posebno mučilo. Pa i inače: ljudi prema Bogu baš i nemaju nekakve probleme, jer ih Bog jako niti ne zanima, ali prema bližnjemu nije tako jednostavno. Mi ljudi smo komplicirani. Pa to vidimo već i po tome da se od Deset Božjih zapovijedi samo tri odnose na ponašanje ljudi prema Bogu, a sedam zapovijedi govori o ponašanju ljudi prema ljudima. Bog je sama ljubav pa s te strane ljudi nemaju problema… ali ljudi uz ljubav i dobrotu nose u sebi i nemarnost i zloću.

Zakonoznanac je znao da treba ‘ljubiti bližnjega kao sebe samoga’, a kako to nije lako, zapitao je Isusa dodatno: ‘tko je moj bližnji’. I tu Isus ne komplicira. Ispričao je zanimljivi događaj iz kojega je zakonoznanac lako zaključio ‘tko je bližnji’. Bližnji je onaj tko pomaže onako kako može i treba pomoći. U opisanom događaju bližnji je bio onaj od kojega se to nije očekivalo: neki Samarijanac. A Židovi su Samarijance smatrali manje časnim ljudima.

Prva dvojica su zaobišla ranjenika valjda uz moguća opravdanja: ‘nisam mu ja kriv‘, ili: ‘možda je i zaslužio to što je dobio’, ili: ‘žurim, nemam vremena’. Ovo zadnje je sigurno najčešća isprika kad nam se nešto ne da! Možda je za prvu dvojicu bio još i dodatni vjerski razlog. Može biti da su svećenik i levit išli u Hram na molitvu – jer su obojica službenici Hrama. A kako je taj teški ranjenik mogao možda već biti mrtav – evanđelje kaže da je bio polumrtav – i kad bi se dotakli mrtvaca ne bi mogli ući u Hram nego bi se morali vratiti i oprati i sebe i odjeću. Sjetimo se sada da su zato i mrtvog Isusa na brzinu stavili u grob i žurno se vratili kući: da se okupaju i operu odjeću kako bi sutradan mogli ići u Hram na molitvu. Neki se valjda sjećaju da je Isus jednom naišao na sprovod mladića majke udovice pa je zaustavio sprovod tako da se dotaknuo nosila na kojima je bio mrtvac. Ljudi su se zgranuli, začudili: što mu bi, što mu je to trebalo? Zašto se dotiče nosila na kojima je mrtvac? Tako se posredno dotiče i mrtvaca! Pa dečko je ionako mrtav. Nema tu pomoći: samo gledaj, plači i šuti.

Na kraju današnjeg evanđelja je Isus rekao zakonoznancu: „Idi, pa i ti čini tako.“ Prepoznaj čovjeka u potrebi i nađi načina za pomoć. U tome te ne smiju sprječavati ni ljudski ni vjerski propisi. Još manje ti smiju biti izlika za lijenost i nemarnost. Vrijedi to i za nas danas. Jedino se lijenost i nemarnost ne trebaju i ne smiju podupirati. Gdje smo, čiji smo, kakvi smo mi u tome?