Po Bogu smo vrijedni za vječnost

18. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

Već dulje vremena slušamo dramatična upozorenja i najave poskupljenja i mogućoj nestašici: hrane, plina i goriva. Zbog toga nemali broj ljudi kupuje i stvara zalihe hrane koja može dulje trajati, tako da sad toga u kući ima više negoli je bilo ranije dok nije bilo tih najava.

Posve drukčija problematika opisana je u današnjem evanđelju: problem je bio višak hrane. Molba jednoga čovjeka Isusu da nagovori njegova brata kako bi s njim podijelio baštinu, ponukala je Isusa da ispriča jedan događaj. Važno je zapaziti da Isus nije prihvatio molbu da bude posrednik u dijeljenju baštine. A valjda zato jer ljudsku pohlepu ni Bog ne može pravo zadovoljiti.

U opisanom događaju Isus nas poziva da u svom životu svu svoju brigu ne usmjerimo samo na gomilanje materijalnih dobara. Ma zna Isus da su nam za svakodnevni život potrebna materijalna dobra, ali briga za njih ne bi smjela poništiti i brigu za duhovna dobra: prijateljstvo, zahvalnost, pomaganje, opraštanje. Stvarno bude tužno kad mnogi ljudi ne primjećuju što sve već imaju pa se stalno žale i kukaju za onim što još nemaju. Već je više puta spomenuto kako mnogi ljudi, dakako oni stariji, žale za ‘dobrim starim vremenima’ kad je sve bilo ‘nekako ljepše, radosnije, ljudskije‘. A stvarno je u tim ‘dobrim starim vremenima’ manjkalo tako puno toga čega sada ima dovoljno pa i previše. Za većinu ljudi je zaista neusporediv sadašnji životni standard s onim od prije pedesetak i više godina. Osobito djeca i mladi danas imaju neusporedivo više svega – od slobodnog vremena, preko novca i uređaja – negoli su to nekada imali ondašnja djeca i mladi, a opet su nezadovoljni. A što tek reći o svjetskim bogatašima koji posežu za drogom da bi ispunili prazninu svoje duše koju materijalna dobra ne mogu ispuniti. Jer, ne može se košara ispletena od šiblja ispuniti vodom.

Evanđelje je završilo Isusovim pozivom i porukom da se ljudi trebaju ‘bogatiti u Bogu’. A da bi se netko mogao ‘bogatiti u Bogu’ valjda mora najprije toga Boga upoznati i zavoljeti. A kako je Bog beskrajno velik to ga mi ljudi, ograničeni Božji stvorovi, ne možemo lako i jednostavno upoznati. Do kraja Boga nikad nećemo upoznati. Jer Bog u svom postojanju i djelovanju uvelike nadilazi naše spoznajne mogućnosti. Najbolje, najrazumljivije nam je Boga predstavio Isus koji je i sam Bogočovjek. Dakle, Isus najbolje zna ‘tko je Bog’, jer i on je Bog, i najbolje zna ‘tko je čovjek‘ jer i on je Čovjek. Sjetimo se: prošle nas je nedjelje Isus poučio da je Bog naš Otac.

Pa ta nemogućnost potpunog razumijevanja prisutna je već i u običnom životu u našim međusobnim odnosima. Malo tko od ljudi nema iskustvo da se je začudio nad postupkom nekog svog bližnjeg, nad nečim čemu se nije nadao: bilo pozitivno bilo negativno. I najbolji način međusobnog upoznavanja ljudi jest druženje, što češće to bolje.

Ljudi koji se rijetko nakon osnovne škole druže slabo se poznaju – tek se sjećaju da su u istom razredu bili. Baš tako je i s ljudima koji se nakon sakramenta krizme rijetko s Bogom druže u sakramentima i nedjeljnim sv. misama – tek se sjećaju da su bili na krizmi i tko im je krizmani kum. Djelitelja krizme već se teže sjećaju.

A svaki susret s uskrslim Kristom u sakramentima ili na nedjeljnoj sv. misi, piše apostol Pavao u svojoj Poslanici, poziva nas da ne zanemarimo težnju i za nebeskim, a ne samo za zemaljskim. I onda navodi neke primjere iz života, primjere koji ljudima priječe susrete s Kristom. I veli nam apostol Pavao da je svaki čovjek vrijedan kao Božji stvor i nema pred Bogom utjecaja to koje je narodnosti ili kojega zanimanja neki čovjek. Čovjek svake narodnosti i svakog zanimanja pozvan je na nasljedovanje Isusa i na svetost koju i može postići. Dakako, ne bez napora i ne bez padova.

Podsjetimo se na kraju i poruke iz 1. misnog čitanja gdje starozavjetni pisac više puta naglašava pojam ‘ispraznost’. I tu možemo čuti poruku da je bez Boga i bez vječnosti koju Bog daruje ljudima sve što ljudi učine, za što god potroše svoj život, uzalud jer završava u ništavilu smrti. Pa i oni koji bez napora naslijede dobra onih prije sebe na kraju to sve ostavljaju. Samo se dobra djela prenose u vječnost, samo su dobra djela konvertibilna: vrijede i u vječnosti. Dobro je za nas ako smo poruku današnje nedjelje čuli i srcem, a ne samo ušima i da je već po izlasku iz crkve zaboravimo. Ponovni dolazak na nedjeljnu sv. misu pomoći će nam da nam se to ne dogodi.