Velika Gospa – putokaz prema nebu

VELIKA GOSPA

(C-2022)

          Velika suša koja je ovog ljeta zahvatila našu domovinu, pa i cijelu Europu, donosi veliku zabrinutost i neizvjesnost za mnoge i mnoge ljude. Nesigurnost povećava i rat u Europi koji je tako puno toga poremetio i prijeti da se i proširi na druge države. A još donedavno je izgledalo da se ljudi mogu u miru dogovoriti i da je toliko uznapredovala znanost i tehnika da ljudi mogu nadvladati i prirodne nepogode. Jedna oholost i preuzetnost obuzela je ljude i više im Bog nije potreban: ni da mu zahvale za ono što imaju, niti da ga mole za ono što trebaju. I tako se svijet koprca u mukama i neizvjesnosti što će budućnost donijeti.

Danas slavimo i častimo Ženu kojoj je ljudska budućnost postala sadašnjost. Ta Žena jest Marija, Isusova Majka, koja je uznesena u nebo i tako je postigla svrhu i cilj ljudskoga postojanja. Nedavno smo proslavili i njezine roditelje Joakima i Anu, Isusove djeda i baku. Proslavili smo ih kao ljude koji su s povjerenjem i pouzdanjem u Boga živjeli svoju svakodnevicu.

Današnja svetkovina Velike Gospe nosi poruku da za ljude, za cijelo čovječanstvo, ima nade – nije izgubljeno, nije prepušteno propasti makar kroz razna iskušenja i nevolje prolazi. I Velika Gospa je kao mlada djevojka doživjela veliko iskušenje. Bila je zaručena za mladića Josipa, možda je već bila dogovorena i svadbena svečanost, a onda dobiva neobičan poziv i ponudu: da rodi dijete, i to dijete kojemu će Bog biti Otac. Na taj događaj podsjećamo se svakoga dana ujutro, u podne i navečer: u molitvi Anđeo Gospodnji. Smetena, ali s velikim povjerenjem u Boga, prihvatila je Božju ponudu da bude Majka Sina Božjega i Majka Sina Čovječjega.

U današnjem evanđelju susrećemo je na putu, dok ‘hiti u Gorje, u grad Judin’. Nije se išla pohvaliti Božjim izabranjem nego je išla pomoći svojoj staroj rođakinji Elizabeti. Onaj isti anđeo koji je njoj donio Božju ponudu da bude Majka Božjeg Sina obavijestio ju je da se već dogodilo jedno ljudsko čudo: stara rođakinja Elizabeta je začela dijete! Po životnoj dobi Elizabeta bi već davno mogla biti baka – a sada će postati mama. Nešto više ni jedna žena ne može biti nego – majka, mama. Darovateljica novog života, novog čovjeka.

Ovdje nam valja zapaziti kako u Božjoj blizini, u blizini Bogočovjeka Isusa ljudi postaju sretni i zadovoljni. Marija je sretna što može pomagati rođakinji u njezinoj životnoj potrebi; rođakinja Elizabeta je sretna što joj u pomoć dolazi netko tako važan: ‘Majka Gospodina mojega’. I još nerođeno dijete – za koje mi znamo da je budući Ivan Krstitelj, najveći rođeni od žene, kako ga je prozvao sam Isus – i to još nerođeno dijete raduje se u Isusovoj blizini. Elizabeta svjedoči da joj ‘igra u utrobi’. Koja li je to suprotnost od onoga kad se dijete ‘grči u utrobi’ majke koja ga pobačajem izbacuje iz svoga tijela. Da je tome tako kod pobačaja svjedoče dokumentarni filmovi koji se nerado prikazuju jer bi mogli uznemiriti ljude, a to nije dopušteno – ubiti čovjeka, malog i još nerođenog – e, to je dopušteno.

Eto, Isus već donosi radost ljudima, a još nije ni rođen. U misi polnoćke slušat ćemo kako je njegovo rođenje donijelo veliku radost i na nebu i na zemlji: anđeli su pjevali, pastiri i mudraci su se radovali i klanjali – i Bogočovjeka darivali. Udaljeni od Boga ljudi su nesretni, jako zabrinuti i u iščekivanju nekakvoga rješenja.

Apostol Pavao u Poslanici Korinćanima nudi rješenje: ljudima je uskrsnuti, jer je Krist uskrsnuo. Za svoga zemaljsko života nije bio pošteđen nevolja i teškoća. Znamo: u štali se rodio, pred kraljem Herodom u inozemstvo pobjegao, ljude dobrome učio i čudesa činio, a onda je od gomile ljudi zatražena njegova smrt. Bila je to sramotna smrt na križu i onda na brzinu obavljen pokop u tuđi grob. Uskrsnuće je pokazalo da mu vlastiti grob i nije potreban – postao je prazan.

Apostol Pavao dalje piše da takav život na zemlji i takvo uskrsnuće za vječnost čeka i sve one ljude koji vjerom i životom prihvate Isusa. Marija nas poziva da taj svoj život potrošimo za naše bližnje, pomažući im onako kako u toj situaciji možemo. Tko tako živi za njega nevolje i teškoće nisu samo muka i strahota nego put, putovanje do vječnosti. Dakako, takvo putovanje onda ima smisla, onda je vrijedno premda je naporno i s puno neuspjeha i padova. Isus je triput pao i triput se digao – i svoj križ do kraja donio. Uskrsnućem je taj život potvrđen kao vrijedan, beskrajno vrijedan.

O toj vječnosti prema kojoj ljudi putuju piše i apostol Ivan u Knjizi Otkrivenja. U nedostatku ljudskih pojmova apostol Ivan se služi slikama. Osobito je važna i utješna posljednja rečenica: „Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!“ Neka nam Marijin primjer i zagovor pomognu da i mi u toj vječnosti budemo.