Božje upute nude rješenja
23. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2022)
Već dulje vremena može se čuti žalopojka kako u ovo naše vrijeme ubrzano ponestaje autoritet: slabo se poštuje i ne sluša ni roditelje ni učitelje. Izgleda da svatko želi samome sebi biti autoritet: što ja smislim i što ja želim, to je dobro. A opet izgleda da su svi poprilično nezadovoljni: i mladi i stari, i oni koji zapovijedaju i oni koji slušaju. Tako da i jedni i drugi traže rješenje, rješenje koje još nije ni na vidiku.
Neka rješenja nude nam brojna misna čitanja, pa tako i današnja. Čuli smo rješenja koja najprije uređuju ovozemaljski život tako da taj život postane putovanje u vječni život. Taj vječni život daje konačni smisao čovjekovom postojanju. Najprije nas Knjiga Mudrosti, iz koje smo čitali kratki odlomak kao 1. misno čitanje, poziva da rješenje potražimo u Bogu. Sveti pisac jednostavno piše: „Mi jedva nagađamo što je na zemlji i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama: a što je na nebu, tko će istražiti?“ I budući da ljudi ne mogu dosegnuti božanske stvarnosti za koje su u konačnici i stvoreni, piše dalje sveti pisac, Bog je ljudima poslao Duha svoga svetoga. To bismo mogli najjednostavnije ovako shvatiti: Kao što uz neki vrjedniji aparat ili uređaj dobijemo napismeno upute za upotrebu, tako i Bog kao naš Stvoritelj i dobri Otac daje nama ljudima, svojim najvrjednijim stvorenjima, upute koje nas trebaju voditi kroz prolazni život da bi dosegli i vječni život u sreći neba. A bez toga života u vječnosti sve na ovome svijetu je užasno kratko i poprilično besmisleno. Jer kad pred kraj života nešto postigneš, pa čak i jako puno toga, na kraju to sve moraš ostaviti. Vjerojatno smo čuli, a možda i sami rekli, na nekom sprovodu: evo, sad kad si je sve stvorio i mogao bi uživati… sad je morao umrijeti.
I kao što nije baš rijetko da ljudi i ne pročitaju uz kupljene aparate dobivene upute, tako nije baš rijetko i da ljudi ne poslušaju Božje upute prenesene preko Svetoga pisma. A može se lako do tih uputa doći jer se čitaju na svakoj sv. misi. Razlog takvog neslušanja Božjih uputa je dosta jednostavan: mnogi si misle da je čovjek dobrano napredovao u brojnim spoznajama i tehničkim pomagalima pa mu to ‘nešto Božje’ i ne treba. No, kad se to nešto ‘napredno ljudsko’ ipak pokaže nedostatno, čak i promašeno jer nije polučilo željeni ishod, onda se pojavi potreba da se ljudi ipak nekako i u nečemu s Bogom ‘posavjetuju’. Najčešće to bude kad se dogodi neka nevolja u životu.
I kad smo si ovako, barem u teoriji ako ne i u praksi, posložili da bi bilo mudro živjeti po Božjem, jednostavno zato jer smo Božji stvorovi, onda nas je Isus u današnjem evanđelju ošamutio riječima: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik?“ Kako je to moguće da ‘dobri Isus’ poziva ljude na mržnju?! Ili ipak u tim riječima treba znati prepoznati poruku. Doista je u Bibliji prenesena Božja poruka raznim načinima izrečena.
Ovim grubim riječima Isus nas ustvari poziva da u njega imamo maksimalno povjerenje, veće i od povjerenja prema nama po prirodi najbližim osobama: ocu i majci, ženi i djeci, braći i sestrama. Valjda zato što su i te nama drage osobe samo ljudi koji imaju svoje slabosti i nedostatke pa nas ne mogu posve ispravno voditi. Jednostavno i oni mogu pogriješiti. Tako mnogi ljudi imaju iskustvo pogreške u izboru škole i zanimanja kojim se u životu bave; toliki razvedeni iskusili su pogrešku u izboru bračnog druga; a nerijetko se roditelji žale na neuspjeh u odgoju svoje djece. Zato posebno mogu biti zadovoljni i sretni roditelji koji su na ispravan način odgojili svoju djecu koja su postala čestiti ljudi.
Zahtjevnost kršćanskog života i danas je mnogim vjer-nicima nepoznata tema. Rijetko tko smatra da pristupanje Crkvi i kršćanskom životu nosi sa sobom ozbiljnu obvezu. Mnogi doživljavaju kršćanski život lakim izborom. To se dobro vidi u pripremi za sakramente: za mnoge su ljude to samo folklorni obredi za koje se lijepo obučeš i prikladno proslaviš. I zato je teško dolaziti na vjeronauk i nedjeljnu sv. misu – jer, djeca imaju druge aktivnosti u kojima radije su-djeluju. Tu tek ‘ako mogu’ i ‘kad mogu‘ – zapravo ‘kad im se hoće’.
Ovih dana mediji se raspisali o odbijanju jednog župnika da krsti dijete dviju žena koje su sklopile životno partnerstvo, pojednostavljeno rečeno: vjenčale su se. I nemali broj ljudi piše da dijete treba krstiti jer: ono nije ništa krivo. Pritom zaboravljaju, odnosno ne znaju, da se djeca krste na temelju vjere svojih roditelja, a kumovi su, ili bi barem trebali biti, mali ‘pomoćnici’ u vjerničkom odgoju. Ove dvije žene se u svom životu ne drže niti osnovnih pravila kršćanskog života – i mala je vjerojatnost da će dijete odgojiti ispravno u vjeri. Biskup je u svojoj izjavi dopunio moguće rješenje: neka se bolje ispita konkretan primjer.
Zanimljivo je da se u raznim vjerničkim stvarima pita za mišljenje ljude koji očito baš i nisu upućeni u tu problematiku. Napravimo jednu malu usporedbu: kad je netko bole-stan ne pita se ljude, prijatelje i susjede,: ‘treba li ići u bolnicu na operaciju, ili je dosta staviti langetu i popiti neku tabletu…’ nego se, posve opravdano, pita liječnike, dakle stručnjake za tu problematiku. A za vjerske stvarnosti, i to one bitne kao što su sakramenti, pita se bilo koga… i svi sve znaju.
Živjeti kao kršćanin znači živjeti dostojanstvo Božjih stvorova. Onda i teškoće i ljepote svakodnevice dobivaju puni smisao u vječnosti. Čovjek nema većeg dostojanstva ni životnog smisla nego – doseći vječnost u nebu. Božje upute nam u tome pomažu, naši bližnji su nam suputnici.