Bog se veseli obraćenju grešnika

24. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

U svakom društvu, većem ili manjem, od obitelji pa nadalje sve do države, uvijek se nađu ljudi koje bismo mogli nazvati ‘dežurni prigovaratelji’. Štogod se dogodi, štogod netko napravi oni uvijek prigovaraju ‘zašto je to tako, zašto to nije drukčije’. I da se baš učini to ‘tako drukčije’, oni bi opet prigovarali. S njima nikad na zelenu granu. Još je tužnije što oni sami nisu spremni potruditi se oko toga ‘drukčijeg’.

Takve dežurne prigovaratelje imao je i Isus: Najbolji od najboljih. Lako nam je sjetiti ih se iz brojnih događaja opisanih u raznim evanđeljima: bili su to farizeji i pismoznanci. Jedan takav događaj opisuje nam današnje evanđelje. Oko Isusa su se u velikom broju okupljali carinici i grešnici. Bez dubljeg razglabanja najjednostavnije možemo reći: za pobožne Židove to su bili problematični ljudi koje su oni izbjegavali.

Valja nam zamijetiti kako se Isus s tim prigovarateljima nije upustio u raspravu i nadmudrivanje nego im je ispričao tri prispodobe iz koje su mogli razabrati razlog njegova druženja s tim, za Židove, problematičnim ljudima. Pastir ide u potragu za izgubljenom ovcom jer mu je ona važna, jer ju želi dovesti natrag u stado, da živi normalnim životom. I pastir se veseli nad pronađenom ovcom, kao što se i žena veseli nad pronađenom drahmom. Isus se s problematičnim ljudima druži zato da ih promijeni na bolje. I oni koji su bili ‘otvorene duše i srca’ promijenili su se na bolje: najpoznatiji nam je primjer bogati nadcarinik Zakej. I veća je radost u nebu, kaže Isus, zbog obraćenih grešnika negoli zbog trajnih pravednika. Posve sigurno se ta promjena na bolje nije dogodila kod svih ljudi koji su se družili s Isusom.

Treća Isusova prispodoba o milosrdnom ocu i rasipnom sinu govori nam o beskrajnoj Božjoj ljubavi prema ljudima. Otac se nije pomirio s tim da je njegov sin otišao. Otišao je svojevoljno iz očeve kuće ali ne i iz očeva srca.. Tom prispodobom Isus nam govori o Božjoj čežnji da se odlutali čovjek vrati pravom životu. Važno je zapaziti da je otac prvi opazio sina koji se vraća, premda nikako nije mogao znati da se je taj sin odlučio na povratak. A nije tada bilo ni mobitela da sin javi ocu da je već blizu kuće. To da je otac prvi opazio sina jasno pokazuje da ga je on uvijek čekao.

Upravo tako Bog uvijek čeka grešne ljude da se vrate na pravi put. Stvarno je za nas ljude začuđujuće da otac niti jednom jedinom riječi nije ukorio sina, nije ga pitao na što je potrošio dobiveni novac. A vidio je da se je vratio u istrošenoj odjeći i obući. Umjesto brojnih pitanja dao ga je obući u najljepšu odjeću i obuću. Razna ispitivanja stvarno ne bi ničemu pomogla, osim što bi valjda posramila njegova sina – a to je ipak njegov sin!

S još više čežnje, strpljenja i ljubavi nebeski Otac – Bog – čeka povratak grešnih ljudi. Ni Bog ne pita ljude zašto su tako živjeli, ne pita ih u što su potrošili svoje dane i godine, u što su uložili svoje sposobnosti – jedino je važno to da su se vratili. Eto, to se događa u sakramentu ispovijedi. Bogu je važno samo to da je čovjek uvidio svoj pogrešan način života, da mu je žao što je tako živio i da to želi promijeniti. I pred Bogom nema zapreke.

Pozorni slušatelji mogli su zapaziti kako sin koji se vraća jednostavno nije stigao do kraja ni izgovoriti sve one riječi koje si je pripremio da će reći ocu kad se s njim susretne. Izgovorio je tek polovicu i već je bio obučen i obuven očevim darom odjeće i obuće. I da iznenađenje bude veće i ljubav jača otac pravi gozbu u čast ‘izgubljenom sinu’ koji se vraća kući. Ocu nije šteta ni ugojenog teleta, ni kruha, ni vina – jer, to je njegov sin! I svirači su pozvani.

Eto to se događa u sakramentu ispovijedi: Božje oproštenje je potpuno, Božja radost je neizmjerna. Nema svirke ni pjesme, ali se čovjek nakon ispovijedi vraća radosne duše i zadobiva sposobnost, barem kroz neko vrijeme, čuvati se prijašnjih grijeha i dobiva snagu činiti više ‘dobra’. Vjerujem da su to mnogi grešnici osjetili – osobito ako su grijesi bili veći, osobito ako je udaljenost od Boga dulje trajala. Zato je prava šteta, duhovna šteta, izbjegavati, odgađati sakrament ispovijedi. Onda čovjek u sebi nepotrebno nosi teret grijeha i krivnje pred Bogom i ljudima i to mu kvari svakodnevno raspoloženje i zadovoljstvo životom. Posve sigurno u tome treba tražiti i dio razloga jednog općeg nezadovoljstva mnogih ljudi našega vremena.

Nešto takvoga dogodilo se Židovima na putovanju iz egipatskog ropstva. Na dugom putovanju kroz pustinju iskusili su brojna Božja čudesa. Ipak, dok je Mojsije na brdu Sinaj primao Deset Božjih zapovijedi, pa je bio dugo odsutan iz naroda, ljudi su potražili drugog vođu i drugog boga. I to kakvog boga: tele. Pa makar i zlatno, ali ipak samo tele. I danas nemali broj ljudi ne vidi korist od Boga u svom životu pa se okreću drugim vrednotama. A kako i tu na ‘duge staze’, ne nalaze željeno zadovoljstvo, opet traže nešto novo, nešto bolje. I tako cijeli život više ili manje vrludaju. Mi sada znamo da je Božje milosrđe oprostilo grijeh židovskog naroda i njihovi su potomci stigli u Obećanu zemlju.

Radost povratka Bogu osjetio je i apostol Pavao koji u današnjoj Poslanici piše da je zahvalan Bogu što ga je  pozvao za apostola, makar je prije tog poziva bio progonitelj kršćana. Pavao sada zna da je to činio iz neznanja. Po obilnoj Božjoj milosti oslobođen je neznanja i onda je čvrstom vjerom prihvatio apostolsku službu. U toj službi on svijetom širi radosnu vijest da je Isus došao spasiti grešnike, kakav je i on sam bio. Apostol Pavao nastavlja da je u njegovu životu Isus pokazao svu strpljivost pa zato i svi drugi ljudi mogu biti sigurni da ih Bog strpljivo čeka da mu se vrate.

Svaka nedjelja nam javlja da smo mi ljudi vrijedni, najvrjedniji Božji stvorovi i poziva nas da tako nastojimo i živjeti. Svake nedjelje, slikovito rečeno, Bog nam želi dati novu odjeću i obuću, priređuje nam i gozbu, svirku i pjesmu na nedjeljnoj sv. misi da se doživimo kao ljubljeni sinovi i kćeri. Kako je šteta to ne iskusiti. Vrijedan si pred Bogom, a to ne znaš.