Molitvom zahvaljujmo

30. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

Svakoga dana, a osobito svake nedjelje, svi kršćani svijeta, i to već 2.000 godina, pozivani su na molitvu. Molitva može biti zahvalna i prosbena. U zahvalnoj molitvi Bogu za nekoga ili za nešto zahvaljujemo, u prosbenoj molitvi Boga za nekoga ili za nešto prosimo. Oni koji su zdravi pozvani su na najuzvišeniju molitvu: na sv. misu. Sv. misa je u najvećoj mjeri zahvalna molitva za sve što je Bog već učinio i za ono što sada čini u svijetu i u našem konkretnom životu. U svakoj sv. misi je nazočan i sam uskrsli Isus, i to na prepoznatljivi trojstveni način: po svojoj riječi koja se na sv. misi čita, po posvećenim prilikama kruha i vina, i po nazočnim vjernicima. Sv. misa najčešće se slavi u crkvi ili kapeli, a iz posebnih razloga može se slaviti i na otvorenom.

Malo prije smo u evanđelju čuli kako su dvojica Židova, farizej i carinik, došli u Hram ‘pomoliti se’. Onako ‘na prvu’ oni su jednaki: ‘došli su u Hram pomoliti se’. Početak molitve farizeja je sasvim u redu: zahvaljuje Bogu za svoj način života. A onda se događa velika razlika u načinu njihove molitve. Farizej se pred Bogom zapravo hvali kako je on ‘dobar čovjek’ koji u svom ponašanju nadmašuje i odredbe važećeg Zakona. On posti dvaput u tjednu, a zakon je propisivao samo jednom; on daje desetinu od svega, a zakon je propisivao samo desetinu s polja i od stada životinja. Tako možemo zaključiti da se farizej u svojoj molitvi zapravo hvali pred Bogom kako je on dobar čovjek.

I dotle je bilo sve u redu dok se nije počeo uspoređivati s drugim, s carinikom koji je bio u njegovoj blizini. Taj carinik se molio sasvim drukčije: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“ I onda Isus kaže da je taj carinik opravdan otišao svojoj kući, a farizej nije. Znači li to da su pred Bogom vrjedniji grešnici negoli pravednici? Bio bi to ishitreni i prejednostavni zaključak.

Moramo se malko potruditi da bismo ispravno shvatili ovaj Isusov primjer dvojice molitelja. U tom primjeru dvojice molitelja, po sebi tako različitih, trebamo zapravo čuti poziv na zahvalnost Bogu za sva ona dobra koja u životu imamo. Zahvalni trebamo biti ponajprije za darovani nam život i sposobnosti kojima nas je Bog obdario; zatim zahvalni za obitelj u kojoj smo rođeni i odgojeni i konačno zahvalni za životne okolnosti i ljude s kojima živimo. Toliko je toga moglo biti drukčije.

Ne znamo u kakvim je životnim okolnostima odrastao carinik. Očito je imao sposobnosti pobrinuti se za sebe, valjda i svoju obitelj i za svoje prijatelje. Bio je i snalažljiv uključiti se u suradnju s vlastima i onda kad su one bile  rimske, okupacijske. Iz molitve ovog carinika je vidljivo da čovjek nije bio posve zadovoljan svojim načinom života. Zato je molio Boga za oproštenje kad već nije imao snage taj način života promijeniti. Posve sigurno je bilo i takvih carinika koji nisu dolazili u Hram moliti oproštenje od Boga već su bili posve zadovoljni svojim načinom života. Jednako tako je posve sigurno bilo i farizeja koji se nisu pred Bogom hvalili svojim načinom života.

Ukratko o svom načinu života piše i apostol Pavao u svojoj Poslanici Timoteju. Dok u zatvoru čeka ishod careve presude piše prijatelju Timoteju da mu se život bliži kraju. Iz njegovih riječi da je ‘dobar boj bio’ lako nam je zaključiti da to nije bio lagodan život već život obilježen naporima. No, on je ‘trku života završio’, nije odustao od zadatka na svojoj životnoj stazi. Zato je sretan i ponosan što je u tom boju i u toj trci života ‘vjeru sačuvao’. Vjeru koja mu je toliko nevolja pro-uzročila. Ipak, te nevolje nisu bile put u propast i nestanak s ove zemlje nego svrhovito putovanje u vječnost. I to putova-nje u sretnu vječnost. Zato piše da mu je pripravljen ‘vijenac pravednosti’ u toj vječnosti. U vrijeme apostola Pavla pobjednici na trkama i u borilištima dobivali su pobjednički vijenac – kao što danas dobivaju pobjedničke medalje. S tom razlikom da se danas dodjeljuju tri medalje: zlatna, srebrna i brončana, a onda je samo jedan, samo pobjednik, dobivao pobjednički vijenac – najčešće spleten od lovorova lišća.

I na kraju vratimo se u razmišljanju onome što smo prvo čuli: kratki odlomak iz starozavjetne Knjige Sirahove. Već taj starozavjetni pisac obznanjuje Božju poruku da Bog nije pristran na štetu siromašnim i u društvu i nevažnim ljudima. Pritom Bog po piscu ove knjige poziva te siromašne i neznatne ljude da ne posustaju u svojim molitvama. Ne smiju imati mira dok molitva ne dopre do Boga. Jer Bog će sigurno pravedno prosuditi i pravdu uspostaviti.

No, tu ima jedna bitna razlika: mi ljudi imamo ograničeno vrijeme u kojemu nam Bog može ispuniti molitve – samo dok živimo na ovome svijetu. Bog pak nema nikakva ograničenja: za svakog čovjeka, za svakoga od nas, ima na raspolaganju i ono što dolazi nakon našega života na zemlji. Bog ima na raspolaganju svu vječnost. Da, istina je, nama je to puno puta dugo i predugo čekati. A opet i najstariji ljudi, koji se bliže stotki ili su već i prešli stotu, kažu da je to sve bilo jako kratko. Slikovito govoreći: kao da smo prekjučer počeli, jučer živjeli i već je ova starost tu. Kršćanska vjera nam kaže da nakon starosti dolazi vječnost. Vječnost zapravo dolazi odmah otkako su ljudi začeti – tako da i pobačena djeca imaju vječnost. To je olakotna okolnost za pobačenu djecu, i otegotna okolnost za ljude koji su tu djecu ubili – oni su krivi za njihovu smrt. Ako se na vrijeme pokaju, priznaju svoj grijeh i zamole oproštenje, milosrdni Bog će im oprostiti. Ustraju li u tvrdnji da su dobro radili bit će kažnjeni. Sjetimo se Lazara u raju i bogataša u paklu.

Budimo u sebi svijest Božje blizine u našem životu po molitvi, osobito po nedjeljnoj sv. misi. Uskrsli Isus je tu nazočan – budimo i mi. Često… a najbolje – svaki put.