Navještaj vjere ne smije ustuknuti

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(A-2022)

         Zanimljivo ali i podosta nestvarno zvučale su nam riječi današnjeg 1. misnog čitanja. Naime prorok Izaija piše da će ‘isklijati mladica iz panja Jišajeva‘. Nestvarno je očekivati da iz panja nanovo počne rasti stablo. Malo kasnije dodaje prorok još nevjerojatnije stvarnosti: ‘vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će voditi’. Jedna stvarnost neobičnija od druge, nešto što se redovito ne događa u svijetu. Znači li to možda da prorok Izaija samo sanja ili mašta kad nešto takvoga piše? Pa, eto, ne piše on svoja maštanja, ne piše on ni svoje snove, ni svoju poruku, nego piše Božju poruku ljudima. Poteškoća je što nema izbora pri pisanju Božje poruke: mora se služiti ljudskim pojmovima. Zato se koristi slikama nekih zanimljivih događanja na ovome svijetu. Mogao je napisati i jednostavnu i suhoparnu poruku koja bi bila: jednom će se događati nevjerojatne i nama nezamislive stvarnosti. Ljudi kao ljudi onda bi ga sigurno pitali: ‘A kada to, molim lijepo’? I bez pitanja nastavlja prorok i dalje slikovito: bit će tako onda: ‘kada Jišajev izdanak’ bude ‘željno’ tražen od ljudi. Tko pak je sad taj ‘Jišajev izdanak‘?

Židovi, kojima prorok Jeremija piše, nisu znali tko će biti taj ‘Jišajev izdanak’, niti su znali kad će se on pojaviti među ljudima. Mi smo sada u prednosti: mi kršćani znamo tko je taj ‘Jišajev izdanak‘: to je Isus koji se kao čovjek rodio u Betlehemu prije 2022-ije godine. Od prošle nedjelje, u ovo vrijeme adventa, mi se intenzivnije, svjesnije za taj dolazak pripremamo: onako – tijelom i dušom. Kroz svoju dugu povijest vjerni Židovi su se za taj dolazak pripremali i – iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, sve jasnije iščekivali.

Osobito prepoznatljiva priprava događala se u vrijeme Ivana Krstitelja – kako smo to malo prije čuli u evanđelju. Slikovito rečeno gotovo se moglo rukom opipati iščekivanje Spasitelja. Zadivljeni onim što je Ivan Krstitelj govorio i činio, brojni ljudi iz okupljenog mnoštva otvoreno su pitali Ivana: „Jesi li ti onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo?“ Slijedeće nedjelje čut ćemo kako je i sam Ivan Krstitelj poslao svoje učenike da baš to pitaju Isusa: ‘Je li on onaj koji ima doći, ili drugoga da čekaju‘? Čut ćemo i Isusov odgovor: neka jave Ivanu što vide i čuju da se događa po njemu. Ivan je taj odgovor razumio jer je shvatio da se događa upravo ono što je prorok Izaija pisao o zbivanjima u vrijeme Spasitelja. Mali dio toga Izaijina navještaja mi smo čuli u 1. misnom čitanju.

Ivan Krstitelj je ‘uzbibao’ mnoštvo ljudi koji su ga vjerno slijedili i gutali riječi koje je govorio. A nije baš bio nježan na riječima: danas bi ga sigurno osudili jer ne govori ‘politički korektno’. Ako ga ne bi osudili sudski, a ono u medijima sigurno. Naime, čuli smo kako je farizeje i saduceje, a to su bile poznate vjerničke i političke grupe svoga vremena, nazvao ‘leglo gujinje’. Dakle, nimalo umilna usporedba. Čak se i sam Ivan čudi tko je te ljude, farizeje i saduceje, potaknuo da uopće dođu k njemu i da zatraže od njega krštenje. Pa i danas se mi župnici više puta pitamo što dovodi pojedine ljude da traže krštenje za svoju djecu kad se oni sami ne pridržavaju niti onih najosnovnijih stvarnosti kršćanske vjere? Primjera ima više: crkveno se ne vjenčaju premda nemaju za to zapreke, poslije krizme više ne primaju sakramente niti sudjeluju u nedjeljnim sv. misama. K tome idu nedjeljom u trgovinu uz smiješnu ispriku: da su trgovine ionako otvorene… pa i crkve su ionako otvorene… Dakle, ipak se radi o izboru životnih vrijednosti a ne samo o tehničkoj prilici da se ide tamo gdje je otvoreno. I kad župnik zove i potiče kandidate za primanje sakramenata pričesti i krizme da sudjeluju u nedjeljnim sv. misama neki se roditelji nevoljko mršte i u sebi pitaju ‘kaj mu je došlo’? Ivan Krstitelj nam svojim nastupom u evanđelju kaže da se ne smije odustati od poziva i poticaja, ma kako to ne moderno djelovalo.

Ivan Krstitelj se čudio što k njemu na krštenje do-laze i farizeji i saduceji, čudio se, ali ih nije odbio. Nije ih odbio već im je rekao, slikom stabla koje ne donosi roda pa se zato siječe i u oganj baca, da moraju donositi dobre plodove svoga života. Nakon krštenja ne smiju ostati isti kakvi su bili prije krštenja. To je i nama poziv i poruka da naše primanje sakramenata, od krštenja pa nadalje, ne smije biti samo jedan svečani dan našega života, a koji nakon toga nema svoj nastavak. Baš zato je potrebna i dulja i ozbiljnija priprava za primanje sakramenata. A nedjeljna sv. misa je nekako najjednostavnija priprava: jedan sat u tjednu. Samo jedan sat! Inače vjera postane samo prigodni folklor koji se ne živi.

Pri kraju evanđelja Ivan Krstitelj najavljuje dolazak nekog ‘jačeg od njega‘ – toliko jačeg da mu on ‘nije dostojan obuće nositi’. I taj netko jači od njega također neće jednako postupati prema ‘žitu’ i prema ‘pljevi‘ – ‘vijačom će ih razdvojiti‘. Mi stariji od pedeset znamo što je žito, i što je pljeva, i što je vijača. Do žetve i vršidbe žito i pljeva su spojeni, ali onda se razdvajaju. A ovdje Isus misli na ljude, dobre i zle, koji su za života na zemlji u mnogočemu spojeni. A onda se razdvajaju: u božju žitnicu ili u oganj neugasivi. Vijača je odlazak s ovoga svijeta.

I na kraju nam je čuti poruku apostola Pavla u Poslanici Rimljanima: „Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano…“ Dakle nije zabilježeno samo kao zanimljivost ili na čuđenje nego za ozbiljno slušanje i shvaćanje poruke prikladne za naše vrijeme i za naše životne okolnosti. K tome nas Pavao poziva na slogu u svakodnevnom životu, da jednostavno budemo ljudima dobar primjer. To je ono dostojanstvo čovjeka, Božjeg stvora. Kad u tome ne uspijemo, iz raznih razloga, pozvani smo na ispovijed – taj sakrament pomirenja s Bogom i ljudima, našim bližnjima. Tako se oslobađamo grešne prošlosti i dobivamo snagu za bolju sadašnjost. Učinimo to.