Po krštenju smo djeca Božja – čast je to i obveza

KRŠTENJE ISUSOVO

(A-2023)

Kako samo Isus brzo raste: prije samo dva tjedna proslavili smo njegovo rođenje, a već danas ga susrećemo, kao odraslog čovjeka s 30 godina, na krštenju na rijeci Jordan. I ne susrećemo ga kao onoga koji krsti već kao onoga koji biva kršten. Čuli smo da je i samom Ivanu, koji je na rijeci Jordan krstio mnoge ljude, to bilo neobično pa je rekao Isusu da bi on trebao krstiti njega, a ne da dolazi njemu na krštenje. Evanđelje kaže da je Ivan popustio i krstio Isusa kad mu je ovaj rekao: „Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!“ Malo je vjerojatno da je Ivan Krstitelj posve razumio ovaj Isusov odgovor, ali jednostavno nije mogao ne posluhnuti Isusa. A onda se dogodilo nešto veliko i sigurno posve neočekivano: glas s neba je objavio za Isusa: „Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!“

I svi mi smo kršteni, po Isusovoj naredbi apostolima da krste sve ljude, to pak onda valjda znači da smo i mi svi Božja ‘milina’. Istina, kod našeg krštenja nije bilo ove čudesne objave s neba, ali je bilo rečeno da smo po krštenju postali ‘djeca Božja’. Biti nečije dijete – to je najveća moguća povezanost među ljudima, jer roditelji na dijete prenose dio svoje naravi koja se na razne načine prepoznaje. Danas se to stručno veli da se prenose ‘geni’. A onda se na to nadovezuje odgoj koji usmjeruje duhovni rast toga djeteta u odraslog čovjeka. I nije dovoljno da netko raste samo u centimetrima i kilogramima nego treba rasti i u zrelosti odrasla čovjeka. I dosta često se može, već po nečijem izgledu, a onda i po ponašanju, prepoznati tko je čiji: od kakvih je roditelja rođen i u kakvoj je obitelji odgajan. Tu pak bude i čudesnih razlika između djece istih roditelja i istog odgoja.

Baš nešto takvoga događa se i među krštenicima: jedni su divna prepoznatljiva ‘djeca Božja’, u nekim ljudima se vidi tek slabašni trag ‘Božjeg djeteta’, a nažalost ima i onih koje nikako ne bismo mogli prepoznati kao ‘Božju djecu’. Tu pak valja dodati i zapravo naglasiti da su svi, ali baš svi ljudi ljubljena djeca Božja. Svi ljudi ne moraju ljubiti Boga, mogu ga i odbaciti … ali ipak svi su od Boga ljubljeni. Ljubljeni onako kao što roditelji ljube svoju djecu – s tom razlikom da kod Boga nema iznimaka niti promašaja. Zato nas je Isus i naučio najljepšu molitvu u kojoj Boga zovemo Ocem. Valja nam se podsjetiti da samo kršćani Boga zovu Ocem – ljudi svih drugih vjera i religija Boga zovu nekim drugim imenima: najčešće takvim imenima koja ističu Božju veličinu i silu.

Raznim prispodobama iz života Isus nam je pokušao približiti tu nevjerojatnu Božju ljubav prema ljudima. Spomenut ću samo dvije prispodobe koje nam zorno o tome govore: dobri otac koji radosno prima rasipnog sina kad je odlučio vratiti se kući… i pastir koji ostavlja devedeset i devet ovaca i ide tražiti jednu izgubljenu… i istinski se veseli kad ju nađe i vrati k sebi.

Zato je Isus i od pokrštenih ljudi osnovao zajednicu koja se zove Crkva. Ta zajednica ljudi sastavljena je od brojnih ljudi, nerijetko i vrlo različitih ljudi, i treba biti odgovarajuća sredina u kojoj Božja djeca mogu rasti: od početnog krštenja do prepoznatljivog kršćanina. I iz te zajednice, iz Crkve, može se odlutati – ali se uvijek može u nju i vratiti. Jasno nam je da su u razna vremena i razni utjecaji na sve krštene ljude. Obitelj i dalje jest, ili bi trebala biti, osnovna i doista najbitnija za odgoj svakog čovjeka. Pritom valja znati da se odgoj ne odvija samo riječima: ‘sjedni da ti nešto kažem‘, nego još više ponašanjem. Zato se nerijetko dogodi da već maleno dijete nešto rekne ili učini čemu ga nitko nije aktivno učio… ali je dijete to sigurno negdje čulo i vidjelo. Tako nekim roditeljima bude zabavno kad još malena djeca netočno izgovaraju neke ružne riječi i psovke… no više im neće biti zabavno kad te iste riječi budu izgovarali točno i razgovijetno. Doista bude porazno kad kandidati za prvu pričest ne samo da ne znaju osnovne molitve nego se ne znaju ni pravilno prekrižiti. I onda do prve pričesti to donekle i nauče da bi opet do krizme zaboravili. Pa to je jasni pokazatelj da to kod kuće ne čine.

Zato sam iskreno zadivljen kad u ispovijedanju po župama pred Božić i Uskrs, pa prvu pričest i krizmu, čujem od nažalost rijetkih roditelja da s djecom redovito mole. Uvijek ih pohvalim i čestitam im i reknem neka tako nastave: može to biti više puta i neka sasvim kratka molitva… ali da bude molitva. Jer, vjernici su ljudi koji mole. A dok molimo osvježavamo si vjeru da kroz život ne putujemo sami, i samo s našim bližnjima, nego i u Božjem društvu – kao Božja djeca.

Možemo biti i jesmo, kao ljudi i kao vjernici, različiti, kao što su i djeca različita, ali trebamo nastojati čuvati i razvijati u sebi dostojanstvo Božjeg stvora. A Božji stvor se ne može bilo kako ponašati. Može se zalutati, može se promašiti, ali se valja k dobrome vratiti. Pojedini veliki blagdani – Božić, Uskrs – kao i vjernički događaji u obitelji mogu nam tu vjeru pojačati i radosnima nas učiniti – jer se tako obnovimo u vjeri da smo djeca Božja. Po krštenju smo to počeli biti, kroz život trebamo u tome rasti, i puninu u vječnosti dosegnuti. Ničega boljega nema.