Molitva drži vezu s Bogom

7. USKRSNA NEDJELJA

(B-2011)

Vjernici bilo koje vjere ili religije su ljudi koji su prepoznatljivi po molitvi. Tko ne moli posve sigurno nije vjernik. To ipak ne znači da svi vjernici jednako mole: niti jednako često niti jednakim riječima. I konačno molitva nisu samo riječi, molitva je stanje svijesti o Božjoj prisutnosti u našem životu. Zato se moliti može i bez riječi – samo u mislima – ali kad se moli u zajednici s drugima, onda to moraju biti riječi, riječi koje u toj zajednici bude svijest o Božjoj nazočnosti… ako pak ta vjernička zajednica glasno moli, onda to moraju biti i iste riječi – jer bi to inače bila nesuvisla galama ili nerazumljivo mrmljanje mnoštva.

Danas smo u evanđelju čuli da je i Isus molio, i to se molio svome nebeskom Ocu – dakle Bogu. Isus je glasno molio riječima tako da ga njegovi učenici mogu čuti, a u tim riječima se otkriva Isusova svijest da se i njegov život na zemlji, kao i život njegovih učenika, odvija pod Božjom paskom, pod Božjom zaštitom. Dakle, Isus želi da njegovi učenici budu svjesni, da budu sigurni, da njihov život na zemlji ne izmiče Božjem pogledu i brigi… pa i onda kad im je teško, pa i onda kad izgleda da zlo pobjeđuje. Zapravo, baš onda je i potrebnija ta svijest i spoznaja da nisu od Boga napušteni ni zaboravljeni u životnim nevoljama i teškoćama nego: da baš onda kad se usprkos tih nevolja i teškoća zalažu za dobro, i trpe za dobro, znaju da i te nevolje imaju smisla, da nisu uzalud podnesene. To bismo mogli usporediti s nekim svojim svakodnevnim poslom u kojem se mučimo i zaprljamo, ali rezultat, plod tog posla daje smisao i toj muci i toj prljavštini.

Isus nema iluzija o tome u kakvom svijetu će živjeti njegovi učenici: da će biti nevolja i teškoća… i, zanimljivo je, da Isus niti ne moli da njegovi ljudi budu toga pošteđeni nego moli da njegovi ljudi ipak ne budu pobijeđeni od Zloga. Pa čak je dosta interesantno i poprilično zbunjujuće zašto su kršćani, dakle Isusovi ljudi, pod mržnjom svijeta. Naime, kršćani pronose Isusovu radosnu vijest da Bog ljude voli, da im je namijenio vječni život u nebu i da ih je voljan pratiti i podupirati na njihovom zemaljskom putovanju prema vječnom životu neba. I što u tome ima lošega?! Što od toga zaslužuje mržnju?! Odgovor može ležati u tajni istočnog grijeha: naime čovjek je stvoren u takvoj veličini, slobodi i dostojanstvu da čak i samom svom Stvoritelju može okrenuti leđa, odbijati ga. Ispočetka se to čovjeku čini kao ‘oslobođenje od tutora’, kao krajnji doseg svoje ljudske slobode, ali to onda u konačnosti čovjeku škodi jer je bez Božje potpore čovjek ipak samo stvorenje što u ‘grobnu jamu pada‘. Očito ljude smeta kad ih kršćanska poruka podsjeća od Koga su i Kome su namijenjeni, pa onda napadaju pronositelje te, u svojoj biti, radosne poruke. Jer, zar može biti radosnija poruka koja govori suprotno: slučajno si rođen u život, u životu ćeš se poprilično napatiti, i završit ćeš posve sigurno u smrti. Ako bi to bio sav ljudski život, onda taj život stvarno postaje grčevita borba da se u životu što više toga zgrabi, da se tulumari – kako bi se ubila ta svijest, ta spoznaja, da je svaki proživljeni dan, mjesec i godina neminovno približavanje nestanku u smrti!

Zato Isus moli za svoje ljude, moli za nas kršćane, da svoj život na zemlji, koji stvarno završava u grobnoj jami, proživimo u vjerničkoj spoznaji da je taj život na zemlji ipak nešto više, da je taj život na zemlji u stvari naše putovanje prema nebu i da je grobna jama ipak samo neželjeni i mučni prijelaz iz ovovremenog života u život vječni. Zato istinski vjernici mogu činiti dobro i onda kad oni sami nemaju od toga osobnu korist… pravog vjernika ne moraš podmititi da dobiješ posao… pravom vjerniku ne moraš zabranjivati da ne ide nedjeljom u trgovinu jednostavno zato jer on želi da i obitelji trgovaca budu skupa barem nedjeljom, kad su ionako prečesto razdvojeni, a stvarno se preko tjedna sve može kupiti (!). Takvim svojim životom čovjek vjernik svjedoči svoje dostojanstvo koje ima kao najvrednije Božje stvorenje, a ujedno to dostojanstvo priznaje i drugim ljudima, svojim bližnjima. Tako vjernici pokazuju da ‘nisu od svijeta‘ premda ‘žive u svijetu‘, kako je to i Isus rekao u današnjem evanđelju. Isus je doista rekao da On nije od svijeta i da njegovi nisu od svijeta! Kad kršćani postanu ‘ljudi od svijeta’, onda prestanu biti Isusovi ljudi, prestanu biti kršćani.

Da se to stvarno događa i Isusovim ljudima pokazuje duga kršćanska povijest: sve tamo od Isusovih zemaljskih dana pa sve do nas danas. Tako smo čuli u 1. misnom čitanju da je i apostol Juda napustio Isusa i izdao ga jer nije ispunio njegova očekivanja. Tako se, veli apostol Petar, on iznevjerio službi koja mu je bila namijenjena: da bude Isusov apostol. No, Isusova stvar ipak ide dalje jer je namjesto Jude izabran drugi: Matija je postao apostolom. Poslije Jude bilo je još mnogo drugih koji su kroz dugu kršćansku povijest odlazili od Isusa… a bilo je i onih koji su kroz tu dugu povijest dolazili k Isusu. Sada smo mi u tom poslu i na tom zadatku: ostati uz Isusa ili ga napustiti. I u ovo naše vrijeme će one koji Isusa napuste zamijeniti drugi. Mi budimo kršćani koje ne trebaju drugi zamijeniti, budimo kršćani koji će po molitvi i sakramentima moći ostati Isusovi i u teškim situacijama života uvjereni da je taj naš život – s radostima i nevoljama – naše putovanje prema vječnosti neba. Onda pak je taj život vrijedan i smislen makar i nije lagan. Vrijedno je i ima smisla živjeti!