Svijećnica – osvjetljuje ljudski život

PRIKAZANJE GOSPODINOVO – SVIJEĆNICA

Danas je 40-ti dan od blagdana Božića i slavi se blagdan Isusova prikazanja u Hramu, poznatiji nam pod imenom Svijećnica. Već duže vremena svijeća je samo prigodničarski ukras i teško je u njoj prepoznati svu onu važnost koju je svijećaimala za ljude kroz mnoga stoljeća.Uz svjetlost svijeće: djeca su učila, odrasli su čitali knjige i časopise, obavljali su se kućni poslovi…, a onda je električno svjetlo istisnulo svijeću iz svakodnevne upotrebe. I ne treba žaliti za onim davnim vremenima. No potrebno je pojasniti kako i zašto je svijeća za kršćane postala znakom, simbolom, Isusa uskrsloga.

Upravo je uskrsli Isus svojim uskrsnućem rasvijetlio smisao i svrhu ljudskog života: da taj život nije slučajnost koja se pojavila rođenjem i koja će prestati smrću. Rođenje i smrt su važni događaji u ljudskom životu koji započinje začećem i više nema kraja: traje vječno. Rođenjem se ulazi u ovaj svijet prolaznosti, smrću se iz tog prolaznog svijeta izlazi, da bi se uskrsnućem zaživjela vječnost. Isusovo prikazanje u Hramu, kojeg se danas spominjemo i slavimo, nosi nam poruku da se i naš hod ovim svijetom prema vječnosti treba odvijati pod Božjom brigom i pratnjom.

Obvezu prikazanja u Hramu za sve židovske prvorođence donio je Mojsije nakon izlaska židovskog naroda iz egipatskog ropstva. Poznato nam je da su prije izlaska iz tog ropstva pomrli svi egipatski prvorođenci, a židovski prvorođenci su Božjom dobrotom bili sačuvani od smrti. Zato je prikazanjem svojih prvorođenaca Bogu Mojsije htio podsjetiti židovski narod da njihovi prvorođenci ustvari pripadaju Bogu. Zato je te prvorođence prilikom prikazanja trebalo i ‘otkupiti od Boga‘. Otkup je bio simboličan do te mjere da su siromašni ljudi to mogli učiniti već samo s ‘dvije grlice ili dva golubića‘. Imućniji su darovali neke malo veće životinje. Dakle je na prvi pogled očit nesrazmjervrijednosti ljudskog djeteta koje se otkupljuje i otkupnog dara. Tim prikazanjem djeteta Bogu htjelo se također pobuditi u ljudima svijest o ljudskom dostojanstvu, dostojanstvu koje imaju ljudi kao Božja stvorenja.

Prikazanje u Hramu nije dakle imalo svrhu podsjetiti Boga da se rodio novi čovjek, nego je trebalo podsjetiti ljude da je i taj novi čovjek Božji stvor oko kojega se treba truditi da postane svjestan svoga dostojanstva koje ne smije nagrđivati svojim lošim životom i ponašanjem. A kad mu se to dogodi, kajanjem za grijehe čovjek dobiva i oproštenje.

Prikazanjem u Hramu Isus je pokazao da poštuje taj drevni židovski zakon kao što je poštivao i mnoge druge zakone i običaje. Nije se Isus pridržavao samo onih zakona i običaja koji su bili na štetu čovjeku: pa se je tako: družio s grešnicima, doticao je gubavce i ozdravljao ih, a u subotnji dan odmora nije izbjegavao činiti dobro. Apostol Petar je Isusov život sažeo u samo dvije rečenice: „Prošao je zemljom čineći dobro… Bio je nama ljudima sličan u svemu, osim u grijehu.“

Sveto pismo posebno ističe da su se u Hramu nalazili i časni starci Šimun i Ana. Nisu se oni tamo slučajno zatekli, bili su oni česti posjetitelji Hrama. I smatrali su se počašćenima i obdarenima što su se mogli susresti sa Spasiteljem dok je još bio Dijete, mnogo prije negoli su mnoštva ljudi, pa i sami apostoli, uopće i čuli za Isusa. Tom prigodom je starac Šimun izrekao divnu zahvalnu molitvu zbog tog susreta, a starica Ana je ‘svima pripovijedala o Djetetu‘. Zato je Sveto pismo i naziva ‘proročica‘ jer je ljudima prenosila Božju poruku.

Kršćani također na drugi način svoju djecu ‘prikazuju Bogu’ – i to ne samo svoje prvorođence nego svu svoju djecu. To se zbiva činom krštenja. Tim krštenjem biva nama kršćanima posviješteno da ljudska djeca ne pripadaju samo svojim roditeljima nego da su to Božja djeca, koja će uskoro stvarno Boga zvati ‘Ocem‘ – kako nas je Isus i uputio i naučio da Boga smijemo zvati. Jasno nam je da mala židovska djeca nisu bila svjesna u času prikazanja što se to s njima zbiva nego su ih roditelji kasnije poučili što se je to s njima dogodilo kad su bili mali i što to znači za njihov cjelokupni život. Tako ni mala djeca kršćanskih roditelja nisu svjesna što se s njima događa kad ih se krsti pa njihovi roditelji, kao prvi i glavni odgojitelji,preuzimaju obvezu poučiti djecu riječima i primjerom – ukratko životom – kako trebaju živjeti kao ‘Božja djeca’. Da bi se što bolje moglo shvatiti što se to za krštenika zbiva krštenjem pomaže nam ‘krsna svijeća‘ koja se pali na ‘uskrsnoj svijeći‘. Tako se simbolično naznačuje da je činom krštenja dijete započelo život na zemlji koji će ga uskrsnućem dovesti do života vječnoga. Lelujavi plamen svijeće simbolično označava uskrsni život: kako Krista tako i svakog krštenika. Zato je neozbiljno krstiti djecu onih roditelja koji se i sami ne pridržavaju niti najosnovnijih pravila kršćanskog života, kamo sigurno spada i crkveno vjenčanje. Nekima je možda već dosadilo to često spominjanje ovog modernog problema, ali ako nekima nije dosadilo takvo življenje, onda ne smije dosaditi ni govoriti o tome. Naravno, to se tiče onih roditelja koji sebe smatraju kršćanima…, ako pak netko sebe ne smatra kršćaninom, što onda uopće upisuje i učlanjuje svoje dijete u zajednicu koju ne prizna svojom?!

Dok svijeća gori i svijetli ona se ujedno i troši. Ali dok se troši ta svijeća ujedno ispunjava svoju ulogu: bilo da rasvjetljuje prostor… bilo da pridonosi većoj svečanosti tamo gdje se koristi. Tako se i ljudski život troši svakim proživljenim danom i godinom. Bilo bi jadno i promašeno da se troši uzalud… vrijedno je ako se troši za ovaj svijet tako da je u njemu ljepše živjeti. Ljudski život se nikako ne može na zemlji sačuvati – napretkom medicine se može produžiti – moguće ga je samo za ovo ili za ono potrošiti. A da bi uskrsna budućnost bila u vječnoj radosti neba, potrebno je taj život u dobro uložiti: prilika je mnogo.