Kršćani su zamjetljivi ljudi društva

5. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2023)

         Podsjetimo se opet ukratko evanđelja prošle nedjelje kad je Isus iznio pred ljude životne vrednote – poznate kao Isusova blaženstva – vrednote koje trajno vrijede i pred Bogom i pred ljudima. Svjestan da su njegove vrednote drukčije od onih vrednota za kojima ljudi obično teže i koje smatraju uspjesima u životu, Isus je jasno rekao da to njegovo vrijedi za one ljude koji računaju i s vječnim životom, koji računaju s ‘velikom plaćom na nebesima’.

Današnje evanđelje nastavlja s Isusovom tvrdnjom da su ti i takvi njegovi ljudi, ljudi koji u svom životu na zemlji računaju i sa životom u vječnosti, jednostavno ‘sol zemlje’, ‘svjetlo svijeta’ i ‘grad na gori’. Važno je zamijetiti da Isus nije rekao to kao poticaj ili preporuku svojim učenicima, nama kršćanima, nego je to izrekao jednostavno kao činjenicu. Isus nije rekao svojim učenicima ‘vi biste trebali biti sol zemlje’ niti je rekao ‘vi biste trebali biti svjetlo svijeta’ nego je jednostavno rekao ‘vi to jeste’!

Za kratki podsjetnik nam je dovoljno reći da je ‘sol’ začin koji daje okus jelu, sol je tvar koja za duže vremena čuva ‘jestivost’ da se neka hrana ne pokvari i tako postane neupotrebljiva. Tako i kršćani trebaju svojim životom davati ‘okus’ svemu onome što ljudi u svijetu čine, da se ljudi ne pogube u ‘neljudskim djelima’. Da ljudi žive kao ljudi, a ne kao zvijeri među kojima vlada ‘zakon jačega, spretnijega i lukavijega’. Isus govori da kršćani ne mogu biti kršćani ako nisu primjetljivi kao oni ljudi koji oplemenjuju ljudska zbivanja oko sebe. Ako to prestanu činiti, onda stvarno prestaju biti kršćani, makar i dalje ostaju pokršteni, pa su onda ti pokršteni ljudi ona ‘sol koja je obljutavila’ i nije nizašto nego da se baci.

Jednako tako je i svjetlost u ljudskom životu ona stvarnost koja je neophodna za čovjekov život i rad. U mraku se čine brojna djela koja čovjeku ne služe na čast, kojih se čovjek stidi i zato ih želi tamom skriti. Kršćani su ljudi koji svojim životom, svojim djelima, pokazuju svima oko sebe djela koja su dostojna čovjeka, kao najvrednijeg Božjeg stvorenja. Isus dalje kaže da takav život kršćana jednostavno ne može biti nezamijećen među ljudima, kao što ne može ostati nezamijećen ‘grad na gori’.

Apostoli su primjetljivo pokazivali da su svjetlo svijeta i da su sol zemlje jer su bili nadahnuti i ojačani Duhom Svetim. Sjetimo se one zgode kad su bili išibani zato što su naviještali Isusa Krista, a oni su onda ‘bili radosni’ što su mogli nešto pretrpjeti za Isusa. Te ‘batine’ koje su dobili dobivaju drugi ‘okus’ te umjesto tuge, inata, prkosa i želje za osvetom, u njima se budi radost. Tako i svako naše djelo, pa čak i sama bolest od koje mi ljudi najviše strahujemo, u Isusovu nauku, primjeru i po snazi Duha Svetoga, dobiva ‘drugi okus’.

To pak onda jednostavno vodi zaključku da kad nismo ‘sol zemlje’ i kad nismo ‘svjetlo svijeta’ mi nismo niti njegovi učenici, mi nismo niti kršćani. Jesmo pokršteni, ali kršćani nismo.

Evanđelje završava jednostavnim Isusovim pozivom da dobra djela kršćana moraju ukazivati na neizmjernu dobrotu Boga, Oca nebeskoga. Lako nam se sjetiti iz svakodnevnoga života kako nam nečija tjelesna sličnost pomaže da prepoznamo tko je čiji, tko pripada kojoj obitelji… neki puta i iz toga kako netko govori, ili kako netko hoda… znamo čiji je. Jer je tako hodao njegov otac ili djed, jer je tako govorila njegova ili njezina majka ili baka. Eto tako bi primjetljiva dobrota kršćana trebala pokazivati neizmjernu Božju dobrotu.

Pa stvarno je istina da nismo kršćani ako smo kršćani samo dok smo u crkvi. Svakodnevna molitva i nedjeljno sudjelovanje u sv. misi doista trebaju biti pomoć i nadahnuće za kršćanska djela. Posve je sigurno da su mnogi pokršteni ljudi najprije prestali moliti, pa su prestali sudjelovati u sv. misama, a onda su počeli gubiti kršćansku prepoznatljivost i u svojem ponašanju, u svojim djelima. Moguće je i da netko bude redovit posjetitelj nedjeljnih sv. misa, a da se u stvarnom životu malo ili nimalo ne prepoznaje kao kršćanin. Takav je čovjek onda samo posjetitelj, ali ne i sudionik misnog slavlja.

Već je starozavjetni pisac, prorok Izaija, posve konkretno naveo neke primjere djelovanja po kojima bi svi ljudi koji Bogu vjeruju trebali biti prepoznatljivi u svojoj okolini: „Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi.“ Prorok Izaija odmah i konkretno obećava da na tako dobro ponašanje Božjih ljudi Bog uistinu neće ostati dužan: „Vikneš li, Gospodin će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će ‘Evo me‘!“ Najjednostavnije rečeno: Bog neće ostati dužan ljudima na njihovoj dobroti i velikodušnosti!

U današnjoj Poslanici sv. Pavao jasno kaže kako se takav život i ponašanje kršćana nipošto ne temelji na ljudskoj mudrosti nego ‘na snazi Božjoj’. Nama se često puta čini kako su ljudska mudrost i snaga djelotvorniji i uspješniji u ljudskoj svakodnevici… no, onda nam opet toliki događaji u bližoj i daljnjoj prošlosti, u bližoj i daljnjoj okolini, pokažu da ta ljudska mudrost i ta ljudska snaga često puta nisu izdržali niti do kraja zemaljskog života tih ljudi. Mnogi su ljudi za svoga života na zemlji bili kroz neko vrijeme moćni i cijenjeni, a onda su bili bačeni u blato, vrijeđani i ponižavani do krajnosti. I površni poznavatelji povijesti znaju za takve primjere.

Neka se i naša vjera ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.