Imamo Duha Branitelja i Duha Jakosti

D  U  H  O  V  I

(B-2011)

Danas kršćani širom svijeta, naravno i mi smo među njima, slave ‘rođendan Crkve‘, rođendan zajednice Kristovih učenika. Prva zajednica kršćana nastala je tako da su apostoli pokrstili ‘oko tri tisuće duša’, kako o tome svjedoči biblijski odlomak Novoga zavjeta. Zanimljivo je i znakovito da su do toga dana apostoli bili ‘strašljivi ljudi‘ koji su se zaključavali u prostorije u kojima su boravili – iz jednostavnog straha da se i njima ne dogodi što se dogodilo s Isusom. A onda su toga jednoga dana postali neustrašivi i gorljivi navjestitelji radosne vijesti Isusova uskrsnuća na koju se nadovezuje jednako radosna i sudbonosna poruka svih ljudskih uskrsnuća. U toj preobrazbi strašljivih skrivača u neustrašive propovjednike dogodilo se ‘čudo duhova‘, a to znači: najprije njihovo prosvjetljenje o Isusovu uskrsnuću, a zatim se u njima probudila nezaustavljiva potreba da o tome obavijeste i mnoge i mnoge druge ljude.

Apostol Luka je u Djelima apostolskim zapisao taj događaj onako kako je bio zamjetljiv ljudskim osjetilima: čuli su jaki šum, ugledali su vatrene jezike nad svojim glavama, a njihov govor su na opće iznenađenje razumjeli svi ljudi – bez obzira na to s kojim su se jezikom inače međusobno sporazumijevali. Pa to i jest ono što najviše zadivljuje ljude: razumiju se, a ne govore istim jezikom. A duga ljudska povijest, pa i naša obična svakodnevica, nam tako često pokazuju nešto drugo: ljudi govore istim jezikom, a ne razumiju se! A valjda zato što u njima nema Duha Svetoga. Jer, ovi u kojima ima Duha Svetoga se razumiju, makar ne govore istim jezikom. To pak onda znači da se poprilično lako može primijetiti i prepozna-ti ima li ili nema u nekoj ljudskoj zajednici Duha Svetoga. Kako pak doći do Duha Svetoga? Ponajprije: Duh Sveti je dar – a dar se može primiti, može se i odbaciti, ne može se zaslužiti. Ono što se zasluži, to je plaća. Po svemu onom što se događalo vidimo da su i apostoli i ljudi kojima su oni govorili dar Duha Svetoga primili!

I apostol Pavao piše u svojoj Poslanici po kojim to djelima je Duh Sveti prepoznatljiv u životu ljudi. To su djela u koji-ma su prepoznatljivi: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Dobro je, pohvalno je, za svakoga od nas ako nas naši bližnji što češće po takvim djelima prepoznaju! Podsjetimo se i po kojim pak se djelima jasno vidi da ljudi nisu prihvatili nadahnuće i jakost Duha Svetoga. Apostol Pavao piše da su to: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprija-teljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Pritom je apostol Pavao neumoljiv i u nastavku kaže: ‘koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti’.

Isus je jasno rekao apostolima da im ‘još mnogo toga ima kazati, ali sada to ne mogu nositi‘. No kada im dođe Duh Sveti mnogo će im toga biti jasnije, a i mnogo će toga moći živjeti premda im ‘po ljudski‘ baš i neće biti jasno. Već je više puta bilo rečeno ali se može ponoviti: po ljudski nije baš unosno ‘biti pošten‘, ali kršćani ojačani Duhom Svetim to ipak mogu biti!

U svakome danu, u tišini padova i razočaranja postoji prisutnost Duha Svetoga koji nam ne dopušta da u životu klonemo ni da budemo malodušni. Pred grubom životnom stvarnošću koja čovjeka često grebe i guši Duh Sveti nam čuva i obnavlja nadu u ljepotu ljudskog postojanja premda ono trenutno prolazi kroz kušnje i nevolje.

Isus je jednom zgodom rekao, vidjevši tvrdoglavo odbijanje svega što im je govorio, da će se ljudima oprostiti svi grijesi, ma koliki bili… ali im se neće oprostiti ‘grijeh protiv Duha Svetoga‘. Grijeh protiv Duha Svetoga je trajna čovjekova upornost da odbija sva nadahnuća i sve pozive koje čuje tijekom svoga života: bilo preko lijepih ili ružnih događaja, pa preko dobrih i zločestih ljudi, pa i preko raznih nesreća i katastrofa.

Svatko od nas mora priznati da se i na nas izlio Duh Sveti. Prvi put je to bilo u času krštenja, čega se zbog svoje malenosti ne sjećamo, a kad su roditelji i kumovi svečano obećali da će se potruditi uputiti to kršteno dijete u kršćansku vjeru u koju su i oni uključeni. Tu se koji put zna pojavi-ti pitanje ‘zašto se malu djecu uključuje u nešto za što ih nitko ne pita‘. Pa nitko niti ne pita djecu da li hoće učiti svoj materinji jezik ili možda neki strani. Uči ih se jeziku koji roditelji znaju i na kojem će se moći sporazumijevati sa svojim bližnjima. Tako nekako valjda roditelji žele i svoju djecu uputiti u vjeru koja je i njima važna i koju mnogi u njihovoj okolini prihvaćaju te po njoj žive – više ili manje uspješno. Naravno, kad vjera nekom nije važna onda mu je sve u svezi s vjerom od viška i praktički nepotrebno. Evo, npr. bude sv. misa za pokojne djeda i baku i uopće na misi nema ni jednog jedinog unuka, a posve sigurno nisu u školi! I uopće nisu unuci krivi nego roditelji koji ih u to ne upućuju: … ako sada ti unuci i imaju 18 i više godina… nisu u takvu praksu odmah došli nego postupno, još od djetinje dobi. Roditelji te djece mogu biti posve sigurni da ta djeca neće za njih davati mise kad budu pokojni – a jednom će to doći.

Nije danas ništa lošije vrijeme za kršćansku vjeru negoli je to bilo u apostolsko doba. I tada mnogi nisu primili Duha Svetoga jer su im srca bila zatvorena. Oni koji su imali otvorena srca bili su sposobni primiti svjetlost i nadahnuće Duha Svetoga i bili su radosno iznenađeni kako se mogu razumjeti premda su toliko različiti. Mi smo svi istoga jezika ali smo kao osobe vrlo različiti – čak je svatko od nas jedinstven i neponovljiv čovjek – a moći ćemo se razumjeti, mići ćemo surađivati onoliko, i samo onoliko, koliko budemo otvoreni djelovanju Duha Svetoga. Prihvatimo ono što nam se nudi: svjetlost i jakost Duha Svetoga – bit će nam ljepše i svijet će biti bolji.