Isus, prijatelj ljudi, daje vječni život

5. KORIZMENA NEDJELJA

(A-2023)

Od samih svojih početaka, slikovito govoreći od Adama i Eve, ljudi se susreću s nekim sudbonosnim pita-njima o životu i smrti. Ljudi se pitaju: zašto živjeti i kako živjeti – i obrnuto: zašto umrijeti i što je smrt. Ima li nešto nakon smrti? Oni koji proučavaju povijest, pa i onu daleku, i to jako daleku povijest, kažu da su ljudi svih civilizacija vjerovali da i nakon tjelesne smrti ljudi na neki način žive. To zaključuju po grobovima u kojima uz pokojnike pronalaze neke predmete za koje su vjerovali da će pokojnima dobro doći i u životu nakon smrti. Jer inače nema smisla stavljati bilo koji predmet uz mrtvo tijelo pokojnika. Jednako tako brojne svete knjige mnogih naroda i religija pune su zapisa o životu koji slijedi poslije smrti. U tim spisima puno je ljudskih maštanja i želja kakav bi to trebao biti život poslije smrti. Ovdje je dobro sjetiti se da i najpoznatiji apostol Pavao piše da je u viđenju bio ‘uznesen do trećeg neba i da je tamo doživio stvarnosti kakve ljudsko oko nije vidjelo, ljudsko uho nije čulo niti su ljudske ruke opipale’. Dakle, bez ikakvih detalja toga vječnog života. Pošteno je priznao da se nebeske stvarnosti ne mogu izreći ljudskim pojmovima.

Malo prije smo u evanđelju čuli kako je jedan čovjek imao sreću nakon smrti ponovno se vratiti u život: bio je to Isusov prijatelj Lazar. Na vijest o Lazarovoj bolesti Isus nije požurio posjetiti ga nego je još dva dana ostao u mjestu gdje ga je zatekla vijest o bolesti prijatelja Lazara. Mnogi bi od nas vjerojatno drukčije postupili: požurili bi dok je prijatelj još živ. Možemo si zamisliti kako su se valjda i apostoli čudili zašto Isus ne žuri posjetiti bolesnog prijatelja.

I Lazarova sestra Marta malko je prigovorila Isusu što nije požurio kad je čuo o njegovoj bolesti. Isus se ne opravdava pred Martom nego najavljuje Lazarovo uskrsnuće. Marta odgovara Isus da vjeruje u uskrsnuće u posljednji dan, no ona je htjela da brat Lazar poživi još neko vrijeme na ovom svijetu. To razumijemo iz njezinih riječi: „Da si bio ovdje, moj brat ne bi umro“. Tu smo sad i mi kršćani, vjernici, nekako došli na svoje: mi vjerujemo u uskrsnuće naših pokojnika, ali bismo htjeli da oni ipak što duže žive s nama na ovom svijetu. Osobito ako su to još mladi ljudi – makar, nitko nije tako star da bi htio umrijeti.

I onda je Isus pokazao i svoju ljudsku narav: zaplakao je! Svladale su ga emocije, osjećaji. Pa i mnogi ljudi oko njih su se čudili zašto Isus nije sačuvao prijatelja Lazara od smrti. Kao da su mu htjeli reći: ‘Sad plačeš, a gdje si bio prije’? Oni znaju da je Isus učinio više javnih čudesa – i slijepcu je otvorio oči, kako smo to čuli prošle nedjelje – pa što nije sada pokazao svoju moć prema prijatelju?! I pokazao je Isus svoju moć: oživio je prijatelja Lazara! Marta je upozorila Isusa da je sada već stvarno kasno, prekasno: četvrti je dan, već zaudara. Da, nama ljudima jednom bude kasno, prekasno, pomoći našim bližnjima. Bog nema tih i takvih ograničenja – Bog ima i svemoć i vječnost.

Božjim darom prema prijatelju Lazaru ovaj je izišao živ iz groba. Vjerojatno su mnogi blizu Lazarova groba tada malko ustuknuli, napravili nekoliko koraka unatrag – jer, mrtav čovjek ne izlazi iz groba živ. Mrtvog se čovjeka iz groba može samo iznijeti, on ne izlazi sam. Sigurno bi i danas ljudi ustuknuli, razbježali se, kad bi netko izišao iz groba živ. Više bi bilo straha negoli radosti. Evanđelje završava riječima da su nakon toga mnogi povjerovali u Isusa. Povjerovali su da Isus ima moć oživiti čovjeka i vratiti ga u zemaljski život, ali i da ima još veću moć: uskrisiti čovjeka i darovati mu vječni život.

Tu i jest bitna razlika oživljavanja i uskrsnuća: oživljeni Lazar je jednom ponovno umro i tek će mu uskrsnuće podariti vječni život koji ne prolazi. Marta je u to vjerovala i oživljavanjem svoga brata u toj vjeri bila ojačana i potvrđena. Ovdje nam se valja sjetiti da i mi kršćani na sprovodu naših pokojnika – po svim molitvama i biblijskim čitanjima – bivamo podsjećani i ojačani u vjeri da svojim odlaskom s ovoga svijeta naši pokojnici nisu nestali u ništavilu nego su preneseni u život koji si zapravo i ne možemo valjano predstaviti i izreći našim ljudskim pojmovima. No, Isus je i naš prijatelj i on nam je garant vječnog života. Začuđujuće i istinito.

Da bismo smo se sačuvali u toj vjeri i nadi moramo se s tim Isusom družiti. Na našu sreću on je našao načina za to druženje. Tako je rekao: Gdje su dvojica ili trojica skupljena u moje ime, ja sam među njima. Zatim je nazočan po svojim riječima koje su zapisane u evanđelju i ono najjače, ono najbolje: nazočan je u posvećenom kruhu i vinu. Bolje nije mogao: kruh osigurava život, vino daje radost i povezanost ljudi. Tako nam uskrsli Isus daruje vječni život i druženje s njim daje nam životnu radost i smisao. Nije to lagano ni shvatiti ni živjeti – nije lagano, ali je vrijedno.