Raspakirajmo darove Duha Svetoga

D U H O V I

(A-2023)

Valjda je svatko od nas neki put s olakšanjem prihvatio neki događaj. Tome bi mogli posvjedočiti već učenici koji odahnu kad zazvoni kraj sata a oni nisu bili spremni za ispitivanje, još će dublje odahnuti kad uskoro završi školska godina. Vidimo da su opet odahnuli i krizmanici: više ne moraju sudjelovati u nedjeljnoj sv. misi… dakako, prije toga su odahnuli njihovi roditelji. Nedavno su mnogi odahnuli kad je prošla opasnost od poplave… ima i onih koji su odahnuli kad im je javljeno da su njihovi dragi stigli na odredište kamo su se zaputili. I tako bismo mogli još dugo nabrajati razne primjere iz života.

Današnje 1. misno čitanje iz Djela apostolskih piše kako su apostoli ‘odahnuli’ kad je ‘napokon’ došao dan Pedesetnice. Upravo taj izraz ‘napokon’ nosi u sebi veliko olakšanje apostola kad su primili Duha Svetoga. Oni koji su se do tada skrivali iza zatvorenih vrata, odjednom su postali odvažni ne samo otvoriti vrata nego i poći na ulice Jeruzalema i svjedočiti o uskrsnuću Isusa koji je prije 50 dana bio osuđen na sramotnu smrt na križu. A mnogi od tih ljudi koji su ih sada slušali i sami su tražili od Pilata da Isusa razapne. Opravdano su Isusovi učenici bili u strahu da se i njima nešto slično ne dogodi.

Čuli smo i evanđelje koje nam pripovijeda o jednom ukazanju uskrsloga Isusa okupljenim učenicima. Evanđelje ne skriva strah učenika koji u grupi i iza zatvorenih vrata traže vlastitu sigurnost. Evanđelje piše da su se učenici obradovali dolasku uskrslog Isusa. I onako zbunjenima Isus im daje zadatak: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ Šalje ih s neobičnom službom i vlasti: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“

Fantastična služba, fantastična vlast, ali kako i gdje to činiti s toliko straha. Jer kad im je Isus opet iščeznuo s očiju oni su i dalje bili zbunjeni i strašljivi. Prije deset dana smo proslavili blagdan Isusova uzašašća u nebo, kada smo čuli da ga je ‘oblak oteo njihovim očima’. Tako da je tih deset dana od Isusova uzašašća do silaska Duha Svetoga bilo još strašnije za apostole jer sad više ni Isus ne dolazi k njima, a oni još nemaju snage otvoriti vrata. Zato piše u Djelima apostolskim: ‘kad je napokon došao’.

Prije dva tjedna i u našoj župi su se dogodili ‘mali duhovi’ kad su naši mladi župljani – njih trideset troje – u sakramentu krizme primili darove Duha Svetoga. Slijedećih ćemo nedjelja i mjeseci vidjeti koliko su oni bili spremni primiti te darove Duha Svetoga. Mogli bismo to usporediti s primanjem bilo kakvih darova, uz rođendan, imendan ili neku obljetnicu: možemo ih primiti i ostaviti neraspakirane – tako da za kratko vrijeme i ne znamo gdje su. Tako nekako možemo reći da i darovi Duha Svetoga u kršćanima koji su primili sakrament krizme – pred dva tjedna, pred dvije godine ili pred puno, puno godina – mogu u ljudima ostati ‘neraspakirani’ i zaboravljeni. Naravno, to raspakiravanje darova Duha Svetoga ne događa se odmah i ne samo jednom. I nije vidljivo samo po sudjelovanju u nedjeljnoj sv. misi – to bi čak trebalo biti najlakše činiti: prikladno se obući, susresti se s prijateljima, malo moliti… možda i pjevati. Raspakirani darovi Duha Svetoga će se puno više pokazivati i u svagdanjem životu. Naši bližnji u kući, suradnici na radnom mjestu, pa susjedi u ulici… sve su to brojne prilike življenja darova Duha Svetoga.

Sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi svakako nije jedini način življenja darova Duha Svetoga, ali je sigurno jedan od važnih načina obnavljanja tih darova Duha Sve-toga. Tu na sv. misi možemo jednom raspakirati jedan dar Duha Svetoga, drugi put možemo raspakirati neki drugi dar, pa onda treći, ili opet onaj isti dar od prije – već prema potrebi svakodnevnog života. No, trebamo se oko toga truditi. Nešto slično kao kad sportaši i prije natjecanja i nakon natjecanja moraju vježbati – trenirati – kako bi bili u formi, kako bi i dalje mogli postizati dobre rezultate. Inače će ostati samo lijepo sjećanje na dobar rezultat iz nekih prijašnjih vremena.

Tako nekako i svi sakramenti ostanu samo sjećanja ako ih se ne osvježava  molitvom i sudjelovanjem u nedjeljnoj sv. misi. Bez toga ljudi postaju previše sebični, samoživi, i nezadovoljni svojim životom, a da i nema nekog pravog razloga. Jednostavno, nešto fali, a ne zna se što. Fali ljudima Božje društvo prepoznatljivo po nadahnućima i jakosti Duha Svetoga.

Sveti Pavao nam u Poslanici piše da svi ljudi imaju različite darove od istoga Duha Svetoga. Na svakome od nas je zadatak otkriti svoje darove i onda ih primijeniti u životu: opet najprije u kući, pa u školi i na radnom mjestu, a onda i u ulici i u župi u kojoj živimo. Za dobre rezultate u sportu treba trenirati, često puta i jako trenirati.

Više puta mi roditelji opravdavaju izostanak djece: bilo s nedjeljne sv. mise bilo sa župnog vjeronauka – jer moraju na neki trening. Tako pokazuju što im je važnije u životu: najprije njima samima, a onda i njihovoj djeci. Ali kad ta djeca porastu, malo tko će ustrajati u tom sportu, još je manji broj onih koji od toga sporta budu i živjeli… a kršćani će biti cijeloga života. Ili će se samo kršćanima zvati, a kao kršćani neće živjeti. I neće zbog toga biti sretniji. Ne, neće. Jer sreća je i zadovoljstvo znati: da si Božji stvor. I onda to dostojanstvo živjeti. Živjeti dostojanstvo Božjeg stvora. Oni prvi Isusovi učenici, apostoli, i brojni kršćani kroz dva tisućljeća svjedoče da je moguće tako živjeti. Sretno živjeti već na zemlji, a onda i u vječnosti. Bez nadahnuća i jakosti Duha Svetoga, teško je to shvatiti i još teže je to živjeti.