Uskrsli Krist je ostao s nama da sigurnije k njemu dođemo

T I J E L O V O

(A-2023)

Prošle smo nedjelje slavili Presveto Trojstvo i divili se tako velikoj Božjoj ljubavi i prijateljstvu s ljudima da nam je Isus objavio stvarnost jednoga Boga u tri Osobe. To je nama nezamisliva i neprotumačiva stvarnost Boga. Danas pak slavimo drugu, našem ljudskom umu jednako neprotumačivu i nezamislivu stvarnost: da je sam Bog, kao uskrsli Krist, nazočan u posvećenim prilikama kruha i vina. I još je rekao na posljednjoj večeri da će se ta nazočnost događati uvijek kada njegovi apostoli i njihovi nasljednici – biskupi i svećenici – to učine. I zato je tako neobično da kršćani, kao Isusovi učenici nekog vremena, sami ne budu tamo gdje je uskrsli Krist. Isusov dolazak je više, mnogo više, nego da nam predsjednik neke države dođe u posjet. Da, tako je, kako god to nekome čudno zvučalo.

Davno prije nas takvoj Isusovoj nazočnosti jednako su se čudili ljudi Isusova vremena kad im je rekao da je on ‘kruh živi koji je s neba sišao’. I odmah je Isus dodao da taj kruh, koji je njegovo tijelo, ljudi moraju jesti kako bi vječno živjeli. Neki od onih koji su to čuli jednostavno su povjerovali, neki pak nisu – i počeli su se prepirati: „Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?“

No, Isus ne popušta nego nastavlja: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!“ Dakle Isus ne ide u raspravu s ljudima nego jednostavno nastavlja da je to tako. Ljudi si to ne mogu protumačiti nego mogu samo vjerom prihvatiti ili ne prihvatiti. Tako je to s božanskim stvarnostima: ljudi ih mogu vjerom prihvatiti ili ih mogu odbiti. Odbijanje će biti na njihovu vlastitu štetu jer neće imati vječnoga života. Imat će ti ljudi vječnost, ali to će biti takva vječnost da se ne može nazvati životom nego mukom koja ne prestaje. Takvu vječnost valjda nitko od ljudi ne želi. Da, tu vječnost nazivamo paklom.

Važno je zapaziti, pa i zanimljivo, da je Isus odabrao baš kruh i vino za svoju nazočnost među ljudima. To su dvije uobičajene namirnice ljudskoga življenja. Kruh je svakodnevna hrana velike većine ljudi, a uz vino ljudi se druže, nešto slave, vesele se u društvu. Drugo su oni koji piju sami – ‘solo trinkeri’ – i pijenjem najčešće škode, na razne načine, i sebi i bližnjima. Odabirom kruha i vina Isus nam je označio da ćemo po njemu smisleno i radosno živjeti. Ne lagodno nego radosno i smisleno! Eto, to je Božja briga i skrb za ljude kako im život ne bi trajao samo do smrti nego po uskrsnuću i za vječnost. Taj kruh i vino ljudi si moraju sami pribaviti svojim radom. Zato im je Bog dao i pamet i ruke, mnoge sposobnosti, da to mogu činiti. Ne bez muke, ne bez pokojeg prigovora – ali, ali ide.

O velikoj Božjoj brizi za ljude slušali smo i u prvom misnom čitanju. Mojsije je vodio svoj narod iz egipatskog ropstva u slobodu vlastite domovine. Put je trajao 40  godina i velikim dijelom kroz pustinju. Na tom putu nailazili su na velike teškoće i nevolje. Kad su došli do svojih krajnjih granica, kad si ljudi više nisu mogli sami pomoći – Bog je nekim čudom priskočio u pomoć. Mojsije navodi neke od tih poteškoća, a navodi i Božja rješenja kad je do kraja zagustilo. Sjećamo se tri najpoznatija Božja čuda: hrana je padala s neba, voda je potekla iz kamene stijene i po suhom su prešli preko Crvenoga mora. Sve je to bilo iskaz velike Božje ljubavi prema ljudima.

Možda si netko misli: a zašto Bog sada ne čini takva čuda? Jedan od razloga može biti i to da mi nismo došli još do svojih krajnjih mogućnosti… još mi možemo i trebamo puno toga sami učiniti. A mnogi ljudi dugo, dugo čekaju da netko drugi to učini. Pa mala čuda su se dogodila u našem Domovinskom ratu, sad se događaju u ratu u Ukrajini – tu dolazi do izražaja ljudska solidarnost s ljudima u potrebi.

Današnja Tijelovska procesija bi trebala današnje Isusove učenike pokazati vidljivima: pokazati da nas ima. No, mala je ili nikakva korist da se samo prebrojimo i pa se zadivimo koliko nas ima. Naša prisutnost treba se očitovati u našem svakodnevnom životu: u kući, na poslu i u školi, na ulici i u našim mjestima življenja. Sv. Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima poziva sve kršćane na zajedništvo koje ćemo to više i bolje moći živjeti što ćemo se što više samim Isusom u posvećenoj hostiji hraniti. Onda će i naši bližnji zamijetiti da smo mi kršćani. Danas će po prvi put u svom životu i ovi naši prvopričesnici u posvećenoj hostiji primiti tog uskrslog Krista u svoje tijelo. Nije to ni njima ni nama odraslima nagrada za sveti život, nego istinska pomoć da svetije živimo. Po sv. pričesti dobivamo snagu za kršćanski život.

Zato sudjelujmo u nedjeljnoj sv. misi da bismo mogli živjeti kao kršćani.