Isus zove – blago onome tko se odazove

10. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2023)

Mogli smo biti barem malko začuđeni Isusovim društvom u današnjem evanđelju. Prolazeći gradom Isus je ugledao jednog carinika, zvanog Matej, gdje sjedi u carinarnici. I umjesto da se namršti i prekori carinika što ubire porez od domaćih ljudi i šalje ih okupatorskim vlastima, Isus je tome čovjeku rekao: „Pođi za mnom!“ Pa Židov koji imalo drži do sebe sigurno ne bi tako postupio. Jednostavno bi preko volje platio to što mora platiti i nastavio svojim putem.

I dok se čudimo Isusu moramo se čuditi i cariniku Mateju. Na tako običan Isusov poziv ‘pođi za mnom’ on stvarno polazi za Isusom. Ostavlja carinarnicu i polazi za Isusom. On ne zna zašto ga Isus zove. Mi sad znamo da se Matej više nikada i nije vratio u carinarnicu već je postao Isusovim učenikom – jedan od prve Dvanaestorice. Matej onda zove Isusa u svoju kuću i gosti ga za svojim stolom. Zadivljen Isusovim pozivom Matej poziva u kuću za stol i mnoge svoje prijatelje. Radost druženja s Isusom Matej želi podijeliti sa svojim brojnim prijateljima. Mi sada znamo da to pozivanje Isusa i prijatelja u kuću nije bila glumljena radost, samo zato da ljudi vide tko dolazi k njemu – bio je to susret koji je iz temelja promijenio njegov život: postao je Isusovim učenikom. Napisao je i jedno od četiri evanđelja. I više se nikada nije vratio u carinarnicu.

Očito je to društvo oko Isusa bilo dosta brojno i bučno pa su privukli pozornost drugih ljudi. Stigli su i farizeji koji se čude i snebivaju s kim se to Isus druži. Zakratko se podsjetimo: carinici su bili ljudi koji su skupljali porez i predavali ga tuđinskim vlastima. Već je to bio dostatan razlog da budu omraženi među Židovima, a dodatni je razlog bio i to što su se neki od njih u tom poslu i jako obogatili. Grešnicima pak se smatralo sve one ljude koji su se bavili zanimanjima u kojima je bilo očito da ne žive po odredbama židovskog Zakona. Farizeji su pitali ‘zašto’ to Isus radi?

I odgovorio je Isus ‘zašto’ to radi: jer je došao zvati grešnike. Došao ih je zvati na promjenu života. Dakle, Isus nije došao ‘bančiti’ s grešnicima nego da se po druženju s njima ti ljudi poprave. Ako bi Isus izbjegavao druženje s grešnim ljudima, kako i gdje bi oni mogli čuti ne-što veliko i vrijedno o sebi kao Božjim stvorenjima? Eto, kad grešni ljudi ne idu k Isusu, onda on ide k njima. Ovo društvo ‘grešnika’ Matej je pozvao k sebi i Isus nije od njih pobjegao.

I kao što je carinik Matej pozvao k sebi prijatelje kad je Isus bio u njegovoj kući, tako i mi trebamo pozi-vati svoje prijatelje u crkvu jer je tu Isus nazočan po riječima koje će se čitati u evanđelju. I još konkretnije, baš ono opipljivo, bit će nazočan po posvećenim prilikama kruha i vina. Svoje prijatelje mi možemo zvati i riječima i djelima. Naša djela su takav život da prijatelji primijete da smo drukčiji, da uspijevamo kršćanski živjeti i onda kad mnogi oko nas kršćanski ne žive. Da se zapitaju: kako im to uspijeva!

Mnogi se ljudi u nutrini svoga bića nisu susreli s Bogom i zato ga i ne poznaju. Naravno, u tom poznavanju Boga mi smo ljudi ograničeni svojim ljudskim sposobnostima shvaćanja. Slijepim ljudima je nemoguće dočarati boje niti gluhima zvuk – a te stvarnosti ipak postoje makar ih oni ne mogu zamijetiti. Zato se je Isus i služio raznim razumljivim prispodobama iz svakodnevnog života da bi nam barem donekle približio božanske stvarnosti.

Mnogi ljudi ne trebaju Boga jer ne vide nikakvu korist od Boga; neki se opet strašno boje Boga da ne budu kažnjeni za svoje grijehe, za svoju zloću. Ima i onih mlakih koji svojim životom, svojim ponašanjem jednostavno pokazuju da ih Bog ne zanima: ima li Boga ili nema njima nije važno – oni svoj život žive. Ovi posljednji modernim jezikom se zovu ‘agnostici’.

Pa od samih svojih početaka ljudi nisu dovoljno poznavali Boga. O tome nam govori događaj iz ‘raja zemaljskog’ kad su ljudi mogli posluhnuti Sotonu da Boga maknu na stranu sa željom da oni sami postanu ‘bogovi’. Sva ljudska povijest, od onih najranijih vremena pa do naše suvremenosti, pokazuje nam kako je to ljudima živjeti kad Boga maknu na stranu. Malo je onda osobnog zadovoljstva, a države i narodi međusobno ratuju.

No, Bog se na ljude ne srdi niti onda kad ljudi nisu dobri. Odmah nakon grijeha u ‘raju zemaljskom‘ Bog je tražio čovjeka: „Adame, gdje si?“ U Bibliji su zapisani brojni Božji pozivi ljudima upućeni po riječima i djelovanju brojnih proroka.

Tako smo u 1. misnom čitanju čuli poziv proroka Hošeje: „Težimo da upoznamo Gospodina: ko’ zora pouzdan mu dolazak.“ Taj Božji dolazak neće biti strašan nego ‘poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju’. I onda se Bog preko proroka pita: ‘Što još mogu učiniti za vas ljudi’? I pri kraju misnog čitanja Bog se posve otkriva ljudima: „Jer ljubav mi je mila, ne žrtva, poznavanje Boga, ne paljenice.“

I to sve Božje zauzimanje za ljude nailazilo je na slab odaziv kod mnogih i mnogih ljudi. Proroci su bili proganjani, a nemali broj je bio i ubijen. Sve zato jer nisu htjeli odustati od prenošenja Božje poruke.

I onda je Bog u Isusu postao i Čovjekom. I svojim načinom dolaska u betlehemskoj štali, pa trogodišnjeg djelovanja po mjestima Palestine, Isus je jako začudio ljude. Dio toga čuđenja čuli smo u današnjem evanđelju. To čuđenje treba prerasti u divljenje da smo mi ljudi tom velikom, veličanstvenom, Bogu tako važni. Uistinu, Božji smo stvorovi pa je na nama truditi se tako i živjeti.