Bogu je jako stalo do nas ljudi

Prošle smo nedjelje u evanđelju čuli kako je Isus, prolazeći kraj jedne carinarnice pozvao carinika Mateja: „Pođi za mnom!“ Matej se je spremno odazvao. I onda je on pozvao Isusa u svoju kuću: i pogostio ga. Isusov dolazak u njegovu kuću toliko je obradovao Mateja da je u kuću pozvao mnoge svoje prijatelje da s njima podijeli radost što mu je u kuću došao Isus. Tako su i Matejevi prijatelji  došli u priliku upoznati Isusa. Onda su farizeji pitali Isusove učenike – dakle, nisu se usudili pitati samoga Isusa nego se obraćaju njegovim učenicima. Valjda su se sjetili kako su kod Isusa prošli mnogi drugi ljudi s takvim i sličnim pitanjima. Onda im je Isus odgovorio  zašto se druži s takvim ljudima: zato jer ih želi pozvati na promjenu života i tako ih spasiti za sretnu vječnost. Dakle se je Isus sažalio nad njihovim načinom života sa željom da se oni promijene.

U današnjem evanđelju pak smo čuli kako se je Isus sažalio nad mnoštvom ljudi jer ‘bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira’. U našem kraju nema baš puno ovaca, ali si ipak dosta lako predstavimo kako je to ovcama bez pastira: ovce lutaju, idu amo tamo bez pravoga cilja. No, nije se Isus samo sažalio nad takvim ljudima, uz nemoćno slijeganje ramenima, nego je našao načina kako im pomoći. I nije se samo Isus angažirao nego je poslao svoju dvanaestoricu k tim ‘izmučenim i ophrvanim’ ljudima s posebnim moćima i zadatkom: ‘da izgone zloduhe i da liječe svaku bolest i svaku nemoć’. Što je bolest i što je nemoć, to znamo, a tko su ti zlodusi?

Zlodusi su svi oni koji žele i čine zlo. To su svi oni ljudi, sve one ideje koje zovu i potiču ljude na zlo. A zlo je sve ono što kvari ljude tako da ne žive dostojanstvo Božjih stvorova. Zlodusi su oni koji govore ljudima da su samo pozemljari koji putuju ovom zemljom od rođenja do smrti i da se zato moraju brinuti samo za ovozemaljske stvarnosti. I ako netko kvari ili ugrožava ovozemaljske stvarnosti treba ga maknuti: milom ili silom.

Tako već duže vremena brojni mediji potiču i šire netrpeljivost i otvorene prijetnje onima koji subotom mole krunicu na javnim mjestima pojedinih gradova. Posprdno ih zovu ‘klečavci’ jednostavno zato što kleče kad krunicu mole. I to u tišini, svatko za sebe. Zašto ti molitelji tako jako smetaju nekim ljudima? A nerijetko veće i bučnije grupe navijača prolaze ulicama gradova nakon utakmica i njih se ističe kao važnu podršku npr. nogometašima, a ne kao one koji stvaraju nered. Svake godine i maturanti svoj tjedan ‘norijade’ bučno proslavljuju. Ni oni nikom ne smetaju već se ima razumijevanja za njihove nepodopštine.

Pa zašto onda molitelji krunice tako jako idu na živce pojedinim skupinama ljudi? Pa jedan od razloga bi mogao biti to što ih njihova molitva krunice podsjeća na moguće postojanje Nekoga koga su oni maknuli iz svoga života. A molitva ih uznemirava: jer, što ako taj Netko zbilja postoji? Znamo, taj Netko je Bog. Hajde da do kraja pojednostavnimo ovaj problem s Bogom.

Živi li netko po svim Božjim zapovijedima i nadahnućima i kad umre ustanovi se da Boga nema. Što onda? Ništa. Nema Boga, nema čovjeka. Sve je veliko ništa.

I obrnuto: živi li netko kao da Boga nema i sve na ovom svijetu koristi samo za sebe i za svoje, ne mareći za pravednost i dobrotu. I kad umre ustanovi se da Boga ima! I što sad? Velika nevolja.

Nešto slično kao da u vožnji prođeš kroz crveno svjetlo na semaforu: nema prometa, nema policije, i sve je dobro završilo. Ali, ako pri prolasku kroz crveno dođe do sudara ili to primijeti policija – evo nevolje. Razbije se auto, ode vozačka na duže vremena, a može se završiti i u bolnici ili na groblju.

I onda bi neki rekli da bi bilo najbolje da nema semafora. Naravno, pogrešno. Semafor pomaže u lakšem odvijanju prometa, osobito kad je gužva. I samo nepoštivanje semafora donosi nevolje, veće ili manje. Tako nas nekako i Bog po svojim zapovijedima i nadahnućima vodi kroz prolazni život na zemlji da bi što veći broj ljudi živio dostojanstveno kao vrijedan Božji stvor. I kad se na kraju završi ovozemaljsko putovanje da bude ostvarena sretna vječnost u nebu.

Dakle, semafor pomaže za sigurniju vožnju, Bog pomaže za smisleniji život i sretnu vječnost. Prometna pravila pomažu u putovanjima ovim svijetom. Božja pravila pomažu da to putovanje ovim svijetom dovede do konačnog i svrhovitog cilja ljudskog postojanja: život u nebu. Bogu je stalo do nas ljudi, ne bježimo od njega.