Dobro djelo pred Bogom nikad nije izgubljeno

13. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2023)

Kao svake nedjelje i blagdana tako smo i danas čitali i slušali tri misna čitanja, ali smo najvjerojatnije najviše zapamtili Isusove riječi iz evanđelja koje govori ‘svojim apostolima’: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.“ Ima u današnjem odlomku evanđelja još Isusovih riječi o ‘nošenju križa‘, pa ‘nalaženju i gubljenju života‘… ali nam vjerojatno ove prve dvije rečenice djeluju vrlo neobično i grubo za naše uši. Pa, otac i majka, sin i kćer su svakom čovjeku njegovi najbliži, to su oni za koje nam je nekako ‘prirodno’ da ih volimo. Pa i završetak današnjeg evanđelja posve jasno pokazuje da nas Isus potiče da svojim bližnjima budemo dobri, da ih volimo, jer veli da ni samo ‘čaša hladne vode koju damo našim bližnjima neće ostati od Boga nenaplaćena‘.

Iz ovoga je jasno da Bog nije jalan kad mi ljudi svojim bližnjima činimo dobro… štoviše ne pobjegne Bogu niti takva sitnica kao što je darovana čaša vode. Ovako posložene životne stvarnosti u današnjem evanđelju o ‘ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjima’ trebaju nas ponukati na dublje razmišljanje o onome što smo čuli… da li smo stvarno čuli, ono što smo čuli!?

Sigurno smo već više puta na svetim misama čuli da smo mi ljudi najvrjednija i najljubljenija Božja stvorenja. Da smo to na misama čuli baš i nije tako neobično kad znamo da Biblija navodi kako je čovjek stvoren na ‘sliku Božju’. Pa kako je Bog za nas ljude veličanstveno i do kraja nepojmljivo biće, to smo i mi ljudi, koji smo na ‘Božju sliku’ stvoreni, također poprilično veličanstveni i poprilično nepojmljivi stvorovi. Promatraju li se ljudska dostignuća u svijetu kroz mnoga stoljeća, onda se doista vidi jedna veličanstvenost ljudskih ostvarenja. Ako pak promatramo i ljudsko ponaša-nje jednih prema drugima kroz ta duga stoljeća, također možemo zamijetiti da su ljudi nepojmljivi dokle može ići i njihova ljubav i njihova mržnja jednih prema drugima.

I tu sad dolazimo na ‘put rješenja’ Isusovih riječi u današnjem evanđelju. Uvijek kad su ljudi ljubili Boga, bilo je i ljudima dobro… i uvijek kad su ljudi prezirali i odbacivali Boga, i ljudima je bilo loše. Kroz povijest je bilo mnogo režima koji su pokušavali osloboditi čovjeka od Boga, i onda je uvijek u tom ‘oslobađanju’ stradao čovjek! I obratno, ljudi koji su ljubili Boga, ljubili su i ljude jer su u njima gledali svoju braću i sestre. Sveci su u tome najbolji primjer i uzor. Nažalost, bilo je i ljudi koji su mislili da ljube Boga i onda kad su mrzili ljude. No, to nije izmijenilo vrednote kršćanske vjere makar su te vrednote neki kršćani krivo primjenjivali.

Prvo misno čitanje iz Knjige o Kraljevima pokazuje jedan vrlo jednostavan primjer uslužnosti iz ljubavi prema bližnjemu. Prorok Elizej je u svom proročkom djelovanju doživio ljubazni prijem u kući bračnog para kojemu nije bilo teško čak i malo preurediti kuću kako bi prorok Elizej mogao biti što udobnije smješten.  Čak je detaljno opisano da su mu uredili jednu sobicu, u koju su postavili postelju, stol, stolicu i svjetiljku. Ništa posebno, a opet dovoljno. Nakon dužeg vremena gostoprimstva prorok Elizej je osjetio potrebu da na iskazanu dobrotu vrati dobrim. I pritom se posavjetovao sa svojim pratiocem koji je primijetio da ti ‘dobri ljudi’ nemaju djece. U to doba u tim krajevima se smatralo da je to posebna Božja kazna: ‘ne imati djecu‘. Zato je Elizejev pratilac predložio da nagrada bude ‘rođenje djeteta’. Valjda čovjek nije mogao shvatiti da bi tako ‘dobri ljudi’ trebali od Boga trpjeti takvu kaznu.

Za iskazanu materijalnu dobrotu kuća je bila nagrađena mnogo većim darom: dobili su obećanje proroka Elizeja da će im se dogodine roditi dijete. U gostoprimstvu iskazanom proroku Elizeju bilo je puno velikodušnosti bez nekakve ‘računice‘: što će oni dobiti za to što pomažu proroku. I dobili su mnogo više nego su se uopće usudili nadati. Tako se i opet pokazalo da se Bog ne da nadmašiti u velikodušnosti.

Ovaj događaj s prorokom Elizejem potvrdio je Isus i u današnjem evanđelju: uvijek vrijedi da učinjeno dobro ne može ostati nezapaženo i od Boga nenaplaćeno. Jedino treba pamtiti onu izreku da ‘Bog ne plaća svake subote’… pa ni svakog prvog ili petnaestog u mjesecu.

Tu pak dolazi ono što u svojoj Poslanici piše apostol Pavao da to sve vrijedi samo onda ako čovjek računa s uskrsnućem. Bez vjere u uskrsnuće takav život u velikodušnosti prema drugima je ‘nepotrebno rasipanje’. Apostol Pavao ide dotle da poziva kršćane da ‘umru grijehu’, a ‘žive Bogu’. ‘Živjeti Bogu’ očito znači živjeti Božje vrednote i računati s Božjom nagradom za takav život. A oni koji Bogu žive i koji računaju s Božjom nagradom svakako će znati poštivati druge, imat će oka, srca, ruke i noge, da budu ‘bližnji‘ onima s kojima iz životna svakodnevnica spaja. Bog voli svakoga čovjeka, Bog voli i svakoga grešnika… ali ne voli Bog čovjekov grijeh. Tako i čovjek koji voli Boga ne može voljeti i opravdavati grijehe – ni svoje ni tuđe – sli treba voljeti i sebe i svoje bližnje. Ipak nije u životu vrijedno i dobro sve ono što ljudi proglase vrijednim i dobrim… pa makar to bila i većina u kući, većina u stranci ili pak većina u parlamentu. Dobro je i vrijedno je sve ono ‘ljudsko‘ što je u skladu s onim ‘Božjim‘.