Dobri i zli žive skupa dok ih vječnost ne razdvoji

16. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2023)

Kao prošle nedjelje i danas smo slušali Isusovu prispodobu o sijanju sjemena. Prošle smo nedjelje čuli da veći dio sjemena, iz raznih razloga, nije dao nikakav urod. Urod je dalo samo ono sjeme koje je palo na dobru zemlju. Urod nije bio jednak, ali sve sjeme ipak nije bilo uzalud posijano niti je trud sijača posve propao.

Danas smo slušali Isusovu prispodobu o sijanju sjemena i to s jasnim naglaskom da je to bilo dobro sjeme. A kad je to sjeme uzraslo i isklasalo, u usjevu se pojavio kukolj. To je začudilo ljude jer su znali da je bilo posijano dobro sjeme. „Odakle onda kukolj?“ – pitali su domaćina. Odgovor je jasan i jednostavan: ‘Od neprijatelja koji je to učinio po noći, neprimjetno’. I nije se to neprijateljsko sijanje kukolja moglo prepoznati odmah nego tek onda kad je sve poraslo. Zabrinuti za usjev, a ljuti na onoga tko je posijao kukolj, sluge su predložili gospodaru da odmah uđu u usjeve pobrati taj kukolj. Dva su moguća razloga zašto su to htjeli učiniti: pa sam usjev će ljepše izgledati, a od kukolja ionako neće biti korisna uroda. Na iznenađenje slugu domaćin se nije s tim složio. Razlog je jednostavan: jer bi tako nastala poveća šteta. Kod pobiranja kukolja ujedno bi mnogo usjeva bilo uništeno. Radije je dopustio da kukolj raste skupa sa pšenicom i pa će tek u vrijeme žetve kukolj biti počupan i spaljen. Tako domaćin dopušta da i vrijedna pšenica i štetni kukolj zajedno rastu na njegovoj njivi. No, krajnja im sudbina  neće biti ista: kukolj će biti spaljen, a pšenica spremljena u  žitnicu. To je prispodoba kojom Isus prenosi važnu poruku ljudima.

Lako si možemo predočiti da je to dobro sjeme, a onda i ta pšenica koja je rasla, ustvari ljudski rod. Iz raznih razloga pojedini ljudi postanu zli tijekom svojega života: postanu nekorisni za zajednicu u kojoj žive kao što je i kukolj nekoristan za pšenicu. Isus kaže da je to posljedica djelovanja čovjekova neprijatelja. Sveto pismo u samim svojim počecima navodi tko je taj čovjekov neprijatelj. To đavao, Sotona. Od samih početaka ljudskoga roda đavao je trajni čovjekov neprijatelj. Već u raju zemaljskom prvi su ljudi zavedeni da se pobune protiv Boga, da Bogu otkažu poslušnost. U svojoj lukavosti đavao je obećao ljudima da će njihovo udaljavanje od Boga njih same učiniti ‘bogovima’: oni, ljudi, će biti kao Bog. Kako je to završilo znamo: ljudi su ostali bez raja i počeli su živjeti u teškoćama, nesuglasicama i svađi. Vrlo brzo je čak jedan čovjek iz zavisti ubio drugoga čovjeka, svoga brata. Poznato nam je to kroz priču o Kajinu i Abelu.

Duga ljudska povijest svjedoči da su trajno u ljudskom rodu nazočni ljudi koji ‘siju kukolj’. To su oni koji pozivaju na odbijanje Boga, Božjih zapovijedi i preporuka za skladan život ljudi. To čine s obećanjem da će to ljude trajno usrećiti. U toj borbi oslobađanja čovjeka od Boga nisu se koristile samo riječi i lijepa obećanja nego i sila, gruba sila. Isus je prvi govorio ljudima da ih Bog neizmjerno ljubi i završio je na križu. Dakle, nisu ljudi samo odbili njegove riječi nego su ga osudili na sramotnu smrt na križu. Vrlo brzo su i njegovi učenici jednako prošli: ubijeni su. I tako to traje kroz cijelu kršćansku povijest sve do naših dana. I danas su također mnogi kršćani širom svijeta proganjani pa i ubijani. Mi stariji se još sjećamo da je toga bilo i kod nas u vrijeme komunizma.

To da je ‘kukolj posijan po noći’ pokazuje želju Božjih protivnika da prikriju svoje djelovanje. I stvarno se dugo nije moglo zamijetiti kukolj u usjevu. Tako se dugo ne može zamijetiti niti zlo djelovanje zlih ljudi u našem vremenu. Ispočetka to sve izgleda nekako obično, malko nemarno, a onda se pretvori u glasne zahtjeve da se vjera i vjernici isključe iz djelovanja u društvu. Opet ću spomenuti primjere glasnih i grubih protesta protiv onih koji u tišini na nekom trgu svake subote mole krunicu s vrlo plemenitim nakanama. Oni koji mole su tihi i nikoga ne ometaju, a oni koji su protiv: oni su glasni i grubi.

Jednako su glasni i grubi sudionici tzv. ‘parada ponosa‘ kada na sav glas izvikuju svoje poruke i nose velike transparente. Jedino je teško zapaziti na što su to oni ‘ponosni’. Ako su ponosni na svoj način života, pa neka ga žive i neka o tome ne trube i ne nameću drugima kao nešto vrhunsko u ljudskom življenju. Pa i mi kršćani živimo svoj način života i nikome ga ne namećemo nego samo pozivamo: ‘Tko hoće’. Pa i sam Isus je tako govorio: „Tko hoće, neka ide za mnom.“

I kao što su sluge htjele odmah pokupiti kukolj iz usjeva tako bi i danas neki kršćani htjeli na silu maknuti ove koji se zalažu za život bez Boga. Znamo da pripadnici nekih drugih, nekršćanskih vjera i religija, doista silom nastupaju prema onima koji nisu njihove vjere. Danas Isus savjetuje nama kršćanima da to ne činimo odmah, niti grubo, nego neka strpljivo živimo svoj život kao kršćani, a pravi ishod i vrednovanje života će se dogoditi nakon ‘žetve’, tj. nakon smrti za ovaj svijet.

Svi ljudi, i zli i dobri, mogu živjeti na ovome svijetu onako kako im se hoće, ali nakon završetka ovoga života: svim ljudima vječnost neće biti ista – kao što ni kukolj ni pšenica nisu imali istu sudbinu nakon žetve.

Osobna molitva, sakramenti i osobito nedjeljna sv. misa izvrsni su pomoćnici da živimo kao korisna pšenica koja će završiti u žitnici neba.