I mene Isus pita: tko sam ja za tebe

21. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2023)

Većini od nas je poznato kako je Isus u brojnim prispodobama iz prirode ili života ljudi nastojao približiti nam božanske stvarnosti koje jednostavno nadilaze naše spoznajne mogućnosti. No, i takve prispodobe više puta nisu bile razumljive ljudima: nije im bila jasna poruka tih prispodobi. Tako da su neki put i sami njegovi učenici pitali i tražili pojašnjenje tih prispodoba.

U današnjem evanđelju Isus ne iznosi niti jednu prispodobu nego provodi jednu malu anketu. Malu, ali vrlo važnu. Najprije pita svoje učenike što ljudi govore o njemu? Isus želi znati što su i koliko su ljudi, kojima je ne samo govorio lijepe prispodobe nego su gledali i brojna čudesa, koliko su shvatili ‘tko je On’? Vrijedno je zapaziti da je na pitanje ‘što ljudi misle o njemu‘ odgovorilo više učenika. Rekli su mu što su oni čuli da ljudi govore o njemu. I kako su različiti ljudi, tako su bili i različiti odgovori. Zanimljivo je zapaziti da Isus ni jednom riječju nije prokomentirao ta različita mišljenja ljudi. Ali kad je Isus pitao: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ nastao je muk. Oni koji su prije spremno odgovarali, sada su zašutjeli. Odgovorio je samo jedan – Petar. Pritom je Petar dao tako točan odgovor da je Isus u tom odgovoru čuo Božje nadahnuće Petru. Sam Petar po svojoj pameti nije mogao tako dobro i tako točno odgovoriti. Zato mu je Isus rekao: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.“

U tom pitanju dvanaestorici učenika Isus pita i svakoga svoga učenika od onda pa do danas. Dakle, Isus to pita i mene i tebe: tko sam ja za tebe? Svi mi ovdje, i svi naši kod kuće, krštenjem smo upisani u Isusove učenike – odatle nam i dolazi naziv kršćani. Tako se i sva djeca i svi mladi koji idu u školu jednostavno se zovu učenici. E, sad, neki učenici idu u školu s voljom, marljivo uče i postižu dobre rezultate. Ima i onih kojima je to živa muka i najradije bi se toga riješili. Ponajviše pak je onih učenika koji nisu posebno ‘ludi za školom’ ali solidno uče i imaju primjerene rezultate. U svemu tom školovanju najviše znači obitelj iz koje učenici dolaze, a onda dakako i sami učitelji koji trebaju na prikladan način posredovati potrebno znanje učenicima.

Valjda već vidite na što ciljam: tako je i kršćanima koji su Isusovi učenici. Nekima to puno znači i s puno volje i radosti nastoje živjeti kao kršćani: i kod kuće, i na radnom mjestu, pa onda u svojem mjestu i u svojoj župi. Neki drugi su Isusovi učenici preko volje i teško im je i nepotrebno sve što se od kršćana traži. Dovoljno im je biti folklorni kršćanin, a to znači prigodom raznih proslava: Božića, Uskrsa, prve pričesti i krizme. Vjenčanje je već nepotrebna gnjavaža.

Istina je da kršćanski život ne donosi neke svakodnevne opipljive koristi. I kršćanima je vruće ili hladno, i kršćani imaju životne probleme i teškoće. No, u dubini duše kršćani u sebi nose nadu da to sve ima smisla i da nam Bog daje takve životne prilike koje mi možemo živjeti. Naime, Bog nas je obdario i potrebnim sposobnostima za te naše životne prilike. Dakako, to ne ide bez našega zalaganja i ne ide bez našega povjerenja u Boga.

O tome nam svjedoče mnogi sveci, a posebno Isusova majka Marija koja je s toliko povjerenja u Boga živjela da je mogla prihvatiti Božji plan za svoj život. Nedavno smo proslavili njezino uznesenje u nebo. Dakle, Marija je postigla krajnji cilj i svrhu ljudskog postojanja: vječni život u nebu. Zato nam se Marija nudi kao majka i kao nadahnuće i jakost u našem životu – kao da svakome od nas govori: ‘Pa možeš ti to. Potrudi se sam i pouzdaj se u Boga i život će ti vrijediti vječnosti u nebu’.

U poslanici pak smo čuli kako se i sam sv. Pavao divi Božjim putovima za ljude, putovima koji su ljudima često neshvatljivi, ali ne zato manje vrijedni. Apostol Pavao piše da Bog ne treba nikakvog savjetnika već mi ljudi trebamo prihvaćati Božji put za nas. Da bismo to lakše prihvaćali i živjeli Isus je osnovao zajednicu svojih učenika pod imenom Crkva. Život u Crkvi doista je potpora i nadahnuće za naš svakodnevni život. Ta Crkva ima Isusovo jamstvo trajanja i ispravnog puta življenja.

Vratimo se evanđelju. Kad je Isus čuo po Petrovom odgovoru da je on pod posebnom Božjom brigom, postavio ga je predvodnikom svih onih ljudi koji će ubuduće povjerovati u Isusa. Ta zajednica Isusovih vjernika naziva se Crkva. Ta zajednica – Crkva – dobiva od Isusa garanciju trajnog postojanja! Neće je nadvladati ni ‘vrata paklena’. Taj izraz ‘vrata paklena’ ustvari znači ‘sve zlog ovoga svijeta’. I, stvarno, koliko je kroz tisućljetnu povijest bilo kraljeva, careva i režima koji su se svojski trudili uništiti Crkvu i nisu u tome uspjeli. Njih više nema – Crkva i dalje postoji u milijunima članova. Najmasovniji progoni zbivali su se u prva tri stoljeća, a nisu prestali ni do danas. Brojni mučenici tih progona jasno svjedoče o jakosti i vitalnosti Crkve. Bilo je i onda i danas i takvih članova Crkve koji joj nisu na čast, koji nisu dobra reklama i poziv ljudima da i oni budu kršćani. No, umjesto da ih se kritizira bolje rješenje je da mi – i ja i ti – postanemo bolji… pa će onda samim tim i Crkva postati bolja… makar samo za jednog, ili dva, tri i više članova.

I ta je Crkva od Krista dobila nevjerojatnu službu: ovdje na zemlji donositi odluke koje će biti važeće i u nebesima! Najkonkretnije se to zbiva u sakramentu ispovijedi: odriješeni od grijeha ovdje na zemlji, odriješeni smo od grijeha i u nebesima. Nevjerojatno ali istinito. Neizreciva ljubav Božja tako to čini – zato smo mi kršćani privilegirani ljudi jer to po vjeri znamo.